U njemu se zaključuje da se u nekim članicama EU položaj LGBT osoba popravlja, zahvaljujući zakonima i društvenoj praksi, dok se u drugima prava LGBT osoba zanemaruju i ograničavaju.

To rezultira velikim nejednakostima unutar Europske unije kada je riječ o LGBT osobama, što predstavlja sveeuropski problem.

Kao velik problem u izvještaju FRA se ističe nedovoljna zakonska zaštita LGBT osoba od diskriminacije i govora mržnje, jer to onda pogoduje širenju nasilja prema homoseksualcima. Kao pozitivan primjer kada je riječ o informiranju mladih o gay ljudima ističu se, između ostalih, Njemačka i Francuska.

Primjerice, u Njemačkoj se u školama provodi program 'Škole bez homofobije', a Savezni centar za zdravstveno obrazovanje izradio je i odgovaraćuje brošure, dok se u Francuskoj problem homofobije ugrađuje u obrazovni program.

Naravno, Nizozemska je najnaprednija kada je riječ o pravima LGBT osoba, pa je 2008. usvojena i trogodišnja nacionalna strategija borbe protiv homofobije sa šezdeset konkretnih mjera, među kojima je i prikazivanje istospolnih parova u školskim udžbenicima. Slične inicijative su aktualne i u Estoniji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji.

Povorke ponosa kao izraz prava na javno okupljanje

U izvještaju se naglašava da Europska povelja o ljudskim pravima u poglavlju 'Jednakost' i članku 21. jasno zabranjuje diskriminacija po osnovi seksualne orijentacije, kao i da se isto traži u Lisabonskom sporazumu. Izvještaj FRA izdvaja tri ključna problema s kojima se suočavaju LGBT osobe: prisiljene su živjeti u tišini i nevidljivosti, izložene su nasilnim napadima, te nisu jednako tretirane, primjerice na poslu, prilikom iznajmljivanja stanova i selidbe unutar država članica EU.

Na 68 stranica FRA detaljno obrazlaže pozitivne pomake, ali i probleme s kojima se LGBT osobe susreću u EU, te naglašava da su 'jednaka prava u zakonodavstvu esencijalna', no da 'javno prihvaćanje LGBT osoba ne ovisi samo o zakonima, nego je potreban i dijalog i angažman državnih vlasti i civilnog društva na postizanju veće osviještenosti o pravima LGBT osoba'.

Uskraćivanje prava na javnost

FRA osuđuje i nasilje s kojima se suočavaju sudionici povorki ponosa, što zapravo predstavlja ukidanje prava na javno okupljanje, kao i uskraćivanje informacija o homoseksualnosti u školama, što je za sada standardna praksa i u Hrvatskoj.

Kada je riječ o problemima s kojima se suočavaju povorke ponosa, u izvještaju se zaključuje da 'nedostatak prihvaćanja javnih protesta LGBT osoba pridonosi atmosferi diskriminacije i nejednakosti'.

Time se homoseksualcima uskraćuje pravno na javnost, a organiziraju se i marševi za normalnost ili obranu tradicionalnih vrijednosti, na kojima se LGBT osobe prikazuju nenormalnima i devijantnima, navodi se u izvještaju. Određeni napredak se primjećuje u Poljskoj, u kojoj je ove godine bez većih problema održan Europride, dok je sud u Rumunjskoj odbacio zahtjev za zabranu Povorke ponosa, tražen na osnovi stava da ista ugrožava prava djece.

U Litvi je pak gradonačelnik Vilniusa pokušao zabraniti održavanje Povorke ponosa, pa su se organizatori morali žaliti europskim institucijama kako bi se ona održala.

LGBT osobe se suočavaju s diskriminacijom kada je riječ o azilu, jer se seksualna orijentacija donedavno nije uzimala kao razlog odobravanja statusa izbjeglice, bez obzira što postoji mnogo država na svijetu u kojima će vas smaknuti ako ste gay. To se polako mijenja, pa sada 21 članica EU u svojim useljeničkim zakonima spominje seksualnu orijentaciju, no stvari u praksi još uvijek ne funkcioniraju.

To pokazuje i najnoviji primjer iz Švedske, koja želi nazad u Irak deportirati lezbijski par, gdje ih čeka sigurna smrt. Naime, Pari i Dilsa su se upoznale i zaljubile prije pet godina u Iraku. Pari je njena obitelj željela udati u dogovorenom braku, što je ona odbila te je otkrila u koga je zaljubljena. Nakon toga ju je njena obitelj osudila na smrt zbog sramote koju im je izazvala, kao i Dilsa.

Pari je 2006. uspjela pobjeći u Švedsku, a tri mjeseca kasnije došla je i Dilsa, koja je u Iraku bila silovana te je tako zatrudnjela. Morala je pobaciti, a njen brat, koji joj je pomogao da pobjegne te joj sredio putovnicu, ubijen jer je, smatra se, tako osramotio obitelj.

Kada su konačno došle u Švedsku, Pari i Dilsa su mislile da će konačno moći živjeti sretno i u miru, no sada ih se, protivno švedskim zakonima, želi deportirati nazad u Irak!

Iako pravila Odbora za useljenike i azil nalažu da se omogoći ostanak svima koji su u životnoj opasnosti zbog svoje seksualne orijentacije, čak i u tolerantnoj Švedskoj to zna biti mrtvo slovo na papiru. Zbog ovoga se slučaja švedska LGBT zajednica oštro pobunila te još nije izvjesno što očekuje Pari i Dilsu.

Hrvatska se ne spominje

Na sedamdesetak stranica izvještaja Hrvatska se spominje samo jednom, i to u kontekstu zemalja koje se eksplicitno navode u francuskom useljeničkom zakonodavstvu i kojima se ne treba odobravati azil. No, s obzirom da je Hrvatska na pragu Europske unije, nema sumnje kako će u sljedećem izvještaju Europska agencija za temeljna prava o pravima i položaju LGBT osoba zauzimati istaknuto mjesto. S druge strane, pokazuje se i da se unutar Europske unije odnos prema gay osobama drastično razlikuje, a preporuka izvještaja je sustavno usklađivanje zakona, naročito kada je riječ o zaštiti na radnom mjestu, kao i ujednačavanju tumačenja što predstavlja govor mržnje.