Društvo za psihološku pomoć Modus neprofitna je udruga koja provodi programe i projekte psihološke pomoći azilantima kroz razgovore i savjetovanja, istraživačke projekte, organizaciju domaćih i međunarodnih skupova te projekte izobrazbe stručnjaka pomagačkih struka. U program podrške azilantima odlučili su se uključiti kad ih je CMS pozvao na suradnju.

'Imali smo priliku kao Društvo otputovati u Beč da bi vidjeli kako takvi centri trebaju funkcionirati. Njihovi stručnjaci objasnili su nam da je potrebno oformiti tim psihologa, psihoterapeuta, prevoditelja i socijalnih radnika koji će pomoći lakšoj integraciji azilanata u društvo'- kaže voditeljica Društva.

Ne vjeruju ljudima

Velik broj azilanata ima problem u komunikaciji s psihoterapeutom. Često svojim neverbalnim gestama pokazuju koliko im je teško pričati o nekoj temi. Osim toga, riječ je o ljudima iz različitih kulturoloških sredina.

'Jednom prilikom smo mi, članovi Centra, došli u restoran i s nama je bio jedan Arap. On je naručio pivu dok smo mi ostali odlučili popiti vino. Kad je to primijetio, počeo se osjećati nelagodno i misleći kako mora biti sličniji većini, promijenio je svoju narudžbu'- prisjetila se Čarkija.

Hrvatski jezik - ključ za integraciju

Jedan od najvećih problema svakako je jezična barijera zbog koje je i proces integracije otežan i dugotrajan.

'Naši prevoditelji azilantima su na raspolaganju samo ona tri dana u tjednu kad dolaze u 'Porin' s psihoterapeutom razgovarati s njima. U svim ostalim situacijama moraju se snalaziti sami. Tako, naprimjer, nemaju pravo na psihijatra u sklopu nekog Doma zdravlja, nego ih se upućuje na Jankomir gdje moraju ići sami, a ne znaju jezik da bi znali kako tamo doći. Takve situacije često dovedu do frustracija kod azilanata jer se osjećaju bespomoćno. Problem se pojavi i kad na raspolaganju nemamo prevoditelja za jezik nekog od azilanata'- objasnila je voditeljica Društva.

Inozemstvo kao uzor

Odlazak u Austriju ponudio im je rješenje za koje, nažalost, trenutno nemaju osigurana sredstva.

'Tijekom boravka u Društvu za psihološku pomoć sličnu našem saznali smo da na njihovom Filozofskom fakultetu postoji poseban odsjek na kojem se tijekom godinu dana ljudi obučavaju za tzv. 'komunalne prevoditelje'. Oni su azilantima dostupni gdje god odu. Osim toga, iz njihova smo iskustva naučili da je bolje da polovica prevoditelja budu ljudi koji su proživjeli život azilanta, a druga polovica školovani prevoditelji'- rekla je Čarkija.

Priče koje nikoga ne ostave ravnodušnim

'Kad sam se prijavila na oglas za posao prevoditelja, nisam znala u što se upuštam, ali me zanimala ta vrsta psihologije. Danas mogu reći da je posao dosta zahtjevan, jer ljudi često svoje misli iznose nejasno i nepotpuno. Tijekom svakog razgovora moram paziti na svaku svoju kretnju, jer ne znam kako se ona tumači u kulturi iz koje azilant s kojim razgovaram'- ispričala je jedna prevoditeljica suradnica.
Razgovor s azilantima veoma je težak, jer se upoznavanje njihovih životnih priča gradi svakim susretom.

'Mnogi azilanti znali su stavljati ruku na usta kada nisu željeli pričati o nekim njima teškim trenucima i situacijama. Teško je raditi ovakav posao, jer te njihove priče pogađaju, a trudim se tijekom razgovora pokazati empatiju prema cjelokupnoj situaciji. Iako tijekom razgovora azilanti često zamuckuju ili izostavljaju neke riječi i detalje, drago mi je da postoji ovakva pomoć, jer jedino tako oni mogu s nekim komunicirati'- rekla je prevoditeljica.

Iako se danas sva psihološka savjetovanja za azilante događaju u prostorijama bivšeg hotela 'Porin', voditeljica Društva Martina Čarkija smatra kako bi terapija bila puno uspješnija kada bi azilanti mogli dolaziti u prostorije Društva. Bili bi izoliraniji od svojih 'cimera' pa bi se i više koncentrirali na svoju priču o problemima s kojima se bore.