Izbor novog poglavara SPC-a održat će se u kripti svetog kneza Lazara u beogradskom Hramu svetog Save, a ne u zgradi Patrijaršije, odnosno administrativnog sjedišta te crkve, kako je ranije najavljivano. Prema ranijoj odluci SPC-a, sudionici izbornog Sabora trebali su biti smješteni u beogradskom hotelu Hiltonu, no od luksuznog smještaja s pet zvjezdica odustalo se nakon što je taj prijedlog izazvao buru negodovanja među dijelom svećenstva i vjernika.

Izvori iz SPC-a tvrde da će Sinod čekati do posljednjeg trenutka kako bi obavijestio vladike o njihovu smještaju za vrijeme izbora jer će na taj način pokušati izbjeći njihovo moguće protivljenje mjestu boravka, ali i onemogućiti novo sablažnjivanje javnosti. Taj potez trebao bi odagnati i sumnje da je u izbor novog poglavara upletena srbijanska tajna služba (BIA), a koju pojedini crkveni velikodostojnici sumnjiče da je predložila hotel radi lakšeg nadziranja i uplitanja.

Budući poglavar SPC-a bit će izabran apostolskim ždrijebom, što je praksa koja se danas ne primjenjuje nigdje u pravoslavnom svijetu. Iako sve pravoslavne crkve biraju patrijarha izravnim glasanjem, apostolski ždrijeb ugrađen je u ustav SPC-a 1967. godine na redovnom zasjedanju Sabora kako bi se onemogućio utjecaj politike na izbor vjerskog poglavara.

Izvlačenje apostolskog ždrijeba

Prvi patrijarh koji je izabran na taj način u suvremeno doba bio je Pavle te je 1990. na tronu SPC-a zamijenio teško bolesnog patrijarha Germana, a ta drevna praksa koja proizlazi iz novozavjetnog izbora apostola Mateja, koji je ždrijebom izabran nakon Judine izdaje, prakticira se i danas. Dobri poznavatelji prilika u SPC-u tvrde da je upravo apostolski ždrijeb omogućio patrijarsima Pavlu i Irineju da dođu na čelo iako nisu bili favoriti.

Prema pravilniku SPC-a, izborni Sabor mora se organizirati najkasnije tri mjeseca nakon što pozicija patrijarha ostane prazna, a za njegov rad potrebno je sudjelovanje najmanje dviju trećina članova. Ustav SPC-a pak propisuje da se za mjesto patrijarha može kandidirati eparhijski arhijerej koji je na čelu eparhije minimalno pet godina.

Na izbornom Saboru u četvrtak pravo glasa imaju 43 arhijereja, što je počasni naslov za vladiku, odnosno episkopa (biskup) koji rukovodi eparhijom ili biskupijom, kako se u zapadnim crkvama nazivaju nasljednici apostola. Iako će ždrijebom glasati 43 arhijereja, njih 34 ispunjavaju uvjete da budu izabrani. Episkopi koji sudjeluju u ždrijebu na početku Sabora zaklinju se da će pri izboru voditi računa o dobrobiti i interesu SPC-a, domovine i naroda te da će glasati za najboljeg među njima.

Procedura izbora nalaže da se sudionici Sabora u prvom krugu tajnog glasanja izjašnjavaju o tri episkopska kandidata. Ako se nakon prvog kruga glasanja pojavi ime s natpolovičnom većinom glasova, slijedi drugi krug u kojem se vladike opredjeljuju za ostala dva kandidata. Također natpolovičnom većinom glasova mora biti izabrano ime drugog kandidata, nakon čega se pristupa idućem krugu glasanja za trećeg kandidata, uz ponovni uvjet dobivanja natpolovične većine glasova. Takav način glasanja može se ponavljati sve do trenutka u kojem se ne pojave imena trojice kandidata.

Imena trojice njih koji dobiju najviše glasova, odnosno natpolovičnu većinu, stavljaju se u posebno zapečaćene omotnice koje se zatim prilažu u Evanđelje, odakle posebno odabrani monah, obično najstariji redovnik ili predstojnik nekog od manastira (iguman) SPC-a, izvlači jednu u kojoj je ime patrijarha koji će preuzeti upravljanje SPC-om. Čast da kolegama priopći ime budućeg čelnika autokefalne istočne crkve ima arhijerej koji je do tog trenutka vodio Sabor, a upravo on otvara i preostale dvije omotnice kako bi se svi sudionici uvjerili u regularnost izbora.

Nakon što arhijerej obznani tko će voditi SPC nekoliko dana kasnije slijedi ustoličenje patrijarha u beogradskoj Sabornoj crkvi, u kojoj je pokopan Vuk Karadžić, srpski jezikoslovac čije su teze značajno utjecale na velikosrpski pokret. Ustoličenje će ove jeseni uslijediti i u povijesnoj Pećkoj patrijaršiji na Kosovu, prvoj srpskoj eparhiji i vrhovnom upravnom tijelu SPC-a. Tim činom patrijarh preuzima svu svoju duhovnu i administrativnu nadležnost koja uključuje predsjedanje Sinodom i Saborom.

Oporbenjak koji se gnuša Vučića

Sjednicom Sabora, prema ustavu SPC-a, predsjeda po godinama najstariji arhijerej, što je u ovom trenutku 85-godišnji episkop šabački Lavrentije, a koji je bio na njegovu čelu 2010., kad je izabran vladika niški Irinej za poglavara. Sinodom pak upravlja arhijerej koji je najduže na dužnosti vladike i koji je vršitelj dužnosti patrijarha, a to je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Hrizostom kao jedan od potencijalnih patrijarha ne uživa pretjeranu popularnost među vjernicima iz dviju eparhija, zvorničko-tuzlanske i bihaćko-petrovačke, u kojima je služio prije nego što je postao mitropolitom dabrobosanskim sa sjedištem u Sarajevu. Hrizostomu se naime zamjera to što je olako napustio eparhiju nakon što su ga u rujnu 1995. iz njegove rezidencije u Ključu protjerale bošnjačke snage. Rajko Jević, kako mu glasi svjetovno ime, na koncu se vratio među vjernike nakon početka primjene Daytonskog sporazuma dok poziciju v.d. čelnika SPC-a može zahvaliti činjenici da ima najduži arhiepiskopski (nadbiskupski) staž.

Najstariji među kandidatima je 86-godišnji Lavrentije, trenutno na poziciji episkopa šabačkog i administratora Valjevske eparhije. Ranije je bio episkop šabačko-valjevski, zapadnoeuropski, zapadnoeuropski i australski te vikarni episkop moravički, a kako odlično govori nekoliko jezika te poznaje katoličku i protestantsku teologiju, duže vrijeme je unutar Srpske pravoslavne crkve slovio kao neslužbeni ministar vanjskih poslova. Lavrentije, odnosno Živko Trifunović, vjenčao je u Londonu 1985. princa Aleksandra Karađorđevića i princezu Katarinu, a za vrijeme boravka u Njemačkoj otkupio je luteransku crkvu u kojoj je tiskao djela vladike Nikolaja Velimirovića koja se nisu smjela prodavati u tadašnjoj Jugoslaviji jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio duhovnik fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića. Uz to, u svojim djelima otvoreno se divio i Adolfu Hitleru te ga je on 1964. i odlikovao jer je u Bitoli obnovio groblje njemačkih vojnika iz Prvog svjetskog rata.

Inozemno iskustvo ima i vladika šumadijski Jovan, a koji je za vrijeme boravka u Sjedinjenim Državama kao episkop zapadnoamerički također gradio pravoslavne crkve i izdavao Velimirovićeva djela. Jovan Mladenović trenutno je na čelu eparhije s najviše vjernika, a glasi kao izuzetno poštovan velikodostojnik unutar crkvenih krugova.

Među vjernicima veliku popularnost ima vladika Grigorije sa službenom titulom episkop Düsseldorfa i cijele Njemačke. Najmlađi među vladikama sa samo 53 godine ranije je bio episkop zahumsko-hercegovački i primorski, a glasi kao jedan od oporbenjaka unutar SPC-a koji se gnuša srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Otvoren i s političkim ambicijama koje negira, Grigorije Durić često gostuje u televizijskim emisijama širom regije, ali i zbog svojih stavova učestalo prima prijetnje da je pučist i izdajnik. Kritike usmjerene Vučiću donijele su mu popularnost među mladima, ali i netrpeljivost srbijanskog predsjednika, kojem je na vrhovnom položaju SPC-a potreban poglavar koji će podržati njegovu kosovsku politiku prema kojoj bi dvije zemlje normalizirale odnose, a da se pritom službeno ne priznaju. Takav model rješavanja kosovske krize Vučiću su ponudili Berlin i Beč, kojima bi kao Vučićevim partnerima u privlačenju Europskoj uniji najviše odgovarao aktualni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić.

Miljenik zagrebačke elite

Nekadašnji vojni episkop i predsjednik srbijanskog vijeća za telekomunikacije svjetovnog imena Prvoslav godinama je bio angažiran na liječenju ovisnika unutar terapijske zajednice 'Zemlja živih', a koja je, za razliku od brojnih sličnih zajednica u kojima su pravoslavni svećenici pribjegavali brutalnim metodama liječenja, priznata kao najuspješniji projekt za liječenje narkomanije. Otkako je ovaj neortodoksni i poprilično liberalni arhijerej prije šest godina preuzeo zagrebačko-ljubljansku eparhiju, vrlo brzo stvorio je dobre odnose s hrvatskom državom i 'Crkvom u Hrvata', a stekao je i popularnost među zagrebačkom intelektualnom elitom, na čijim je tribinama čest gost. Iako ima 59 godina, vrlo je utjecajan među kolegama vladikama i mnogi poznavatelj SPC-a tvrde da njegovo vrijeme tek dolazi.

Prema insajderima iz SPC-a, manje šansi za tron patrijarha ima trenutni vladika budimljansko-nikšićki Joanikije Mićović. Kako se smatra sposobnim i dostojnim u obrani srpstva u Crnoj Gori, poput nedavno preminulog mitropolita Amfilohija Radovića, vjeruje se da mu je SPC namijenio ulogu budućeg arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog. U tome ima i potporu Srba iz Crne Gore, točnije Crnogoraca koji se smatraju Srbima, među kojima je i Miodrag Daka Davidović, nikšićki biznismen koji otvoreno lobira za Joanikija.

Kao najizgledniji patrijarh najčešće se spominje Irinej Bulović, episkop bački. Riječ je o tvrdokornom kandidatu s velikim autoritetom u vrhu srpskog pravoslavlja. U više navrata dao je naznačiti kako ima ambiciju postati patrijarh, a kao dobar komunikator i član brojnih interkonfesionalnih komisija slovi i za neslužbenog glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve, unutar kojih se smatra da je ujedno omiljeni Vučićev kandidat.

Vučić, tvrde poznavatelji situacije, obećava Irineju izdašnu novčanu potporu Crkvi ako se ona smekša po pitanju Kosova, a što (ni)je teško zamislivo s obzirom na nacionalni narativ SPC-a i dosadašnji Irinejev stav prema kojem bi najradije, uostalom kao i sama crkva, balansirao između državnih privilegija i branio Kosovo. Dugotrajno održavanje takve ravnoteže za Vučića je neodrživo pa se jedino može nadati tome da će iz apostolskog ždrijeba ispasti ime nekog od autsajdera, od kojeg bi mogao lakše pridobiti privolu za politički obrat po pitanju svoje nekadašnje pokrajine.