'Kada je o istraživanjima riječ, od 1970-ih do danas objavljeno je više od 19.000 publikacija koje pokazuju da seksualna orijentacija nije relevantan faktor koji utječe na kvalitetu roditeljstva. Homoseksualne i heteroseksualne osobe imaju jednaku vjerojatnost da će djeci pružiti ili neće kvalitetnu roditeljsku skrb. Znači, na osnovi seksualne orijentacije ne možemo donositi nikakve zaključke o kapacitetu osobe da bude adekvatan, topao, zaštićujući roditelj', objašnjava za tportal psihologinja Maja Tadić Vujčić.

Ona je, s kolegicama Antonijom Maričić, Marinom Štambuk i Sandrom Tolić, koautorica istraživanja provedenog na 31 odrasloj osobi i šestero djece, odnosno ukupno 13 obiteljskih zajednica s fokusom na LGBT osobe koje bi željele postati roditelji, a temeljem podataka objavili su i knjigu 'Ja nisam gej mama, ja sam mama – Roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj'.

Isto razmišljanje dijeli psihologinja Željka Kamenov, također jedna od potpisnica pisma upućenog javnosti.

'Nema nikakvih dokaza da se djeca u kognitivnim sposobnostima - niti u emocionalnim ishodima u smislu da imaju više psihičkih bolesti, anksioznosti, depresivnosti i bilo kakve problematike - razlikuju od vršnjaka koji su odrasli uz heteroseksualne roditelje. Nema razlike ni u njihovoj seksualnoj orijentaciji, niti u njihovim rodnim ulogama. Dakle među tom djecom postoje potpuno isti varijabilitet osobina', dodaje psihologinja Kamenov, napominjući kako nema nikakvih dokaza da je rast uz istospolne osobe štetan za djecu, pa time ni osnove da ih se diskriminira u mogućnosti za procjenu kao potencijalnih udomitelja, a tako i posvojitelja.

'Drugim riječima, pitanje je mogu li oni uopće ući u taj pool ljudi koji će se procjenjivati, a prema ovom zakonu oni ne bi mogli ući, no nema razloga da ne uđu. Da bi se nekoga procijenilo kao udomitelja ili, još više, posvojitelja, mora se proći detaljna analiza i odgovarati svim postavljenim uvjetima', ističe ova psihologinja.

Na isti zakonski problem ukazuje Tadić Vujčić. Ona se osvrće na spornu definiciju udomiteljske obitelji koja u zakonu podrazumijeva, primjerice, to da osoba koja je samac može bez problema udomiti dijete, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju.

'Kao pojedincima nam seksualna orijentacija ne smije biti ispitivana. Zakon to ne dozvoljava. S druge strane, ako netko kao pojedinac želi udomiti dijete, ne znate kakve je seksualne orijentacije i procjenjivat ćete je li potencijalni udomitelj. No ako je isti taj u registriranom partnerstvu i stabilnoj vezi, to je po jednom zakonu dopušteno, a po drugom im nešto branimo. To je ono što je problematično jer diskriminiramo ljude kojima smo po jednom zakonu dali pravo na stupanje u partnersku zajednicu istospolnih osoba, a po drugom im nešto branimo', ističe Kamenov.

Da će djeca koju udome istospolni parovi biti stigmatizirana, to obje psihologinje odbacuju. Smatraju ga problematičnim argumentom jer on proizlazi iz načela koja se primjerice mogu iskoristiti i prilikom udomljavanja djece koja se daju ljudima druge rase ili etničke pripadnosti.

'To je uistinu jako problematično te potpuno protivno suvremenim smjernicama i konvencijama o pravima djeteta i ljudskim pravima. Pogotovo zato što istraživanja pokazuju da zakoni imaju užasno snažnu ulogu u smanjenju predrasuda i diskriminacije te pozitivnosti stavova prema manjinskim skupinama. Drugim riječima, u onim europskim zemljama u kojima su zakoni uključiviji građani imaju pozitivnije stavove. Zakonodavci su izravno odgovorni za to da se pri svojem donošenju politika i zakona brinu o dobrobiti djece, a koji štuju znanost i struku na način koji im osigurava optimalni razvoj te će time pomoći građanima da se educiraju i osvještavaju te smanjuju predrasude jer djeca o predrasudama uče od odraslih', zaključuje psihologinja Tadić Vujčić.