Knjiga se zove jednostavno 'Kroatien', no pokazuje odličnu autorovu upućenost u događanja u Hrvatskoj, pa tako Norbert Mappes-Niediek piše i o ubojstvu Ive Pukanića, odnosu hrvatske javnosti prema Oluji i ratnim zločinima, ali pokušava i definirati hrvatski mentalitet. Istovremeno je za potrebe pisanja 'Kroatien' Mappes-Niediek razgovarao s velikim brojem hrvatskih javnih ličnosti i političara, od nakladnika Nenada Popovića do profesora Pravnog fakulteta Josipa Kregara, koje citira u tekstu.

Kao osoba koja ima priliku oblikovati sliku Hrvatske u njemačkom govornom području, Norbert Mappes-Niediek zanimljiv je sugovornik, očito detaljno informiran o ovdašnjim zbivanjima, a u razgovoru za tportal načeli smo teme poput ulaska Hrvatske u EU, propasti Ive Sanadera, ali i hrvatskog hagiografskog odnosa prema nasljeđu Domovinskog rata, prema čemu Njemačka, baš zbog vlastite prošlosti, nema previše razumijevanja.

Jedna od najaktualnijih tema trenutno u Hrvatskoj jest konačni završetak pregovora s EU. Kako se to čini iz vaše perspektive, zbog čega je Hrvatskoj trebalo tako puno vremena da dođe na prag Europske unije?
Kada se završi jedno poglavlje pregovora i treba početi novo, to je politička odluka svih država članica EU. Pregovore same vodi Europska komisija i oni bi trebali ići po stručnim kriterijima. No činjenica je da raspoloženje u državama članicama ima snažnog utjecaja na pregovore. Mnoge države, uključujući i Njemačku, žele da zemlje jugoistočne Europe budu temeljito spremne za ulazak u EU. Zato nije moguće biti popustljiv prema Hrvatskoj, a onda odjednom kasnije strog prema Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji.

Kako objašnjavate veliku privrženost Njemačke Hrvatskoj tijekom devedesetih godina, kada je između ostalog tadašnji vodeći tandem vlade Kohl - Genscher bio ključan u priznavanju hrvatske neovisnosti?

Na početku je to 'prijateljstvo naroda' bilo i prilično kičasto. U Njemačkoj su ljudi bili dirnuti što su osvojili srca jedne male, dotad većinom nepoznate nacije. Ipak, sve to nije predugo trajalo i već je 1993. godine ohladila veza između Njemačke i Hrvatske, što je i dobro. Koncept nacije pudlice, u kojem bi se jedna velika država postavila za kuma jedne male balkanske države, uskoro je u Berlinu smatran zastarjelim. Naravno, Njemačka je i dalje temeljno zainteresirana za ulazak Hrvatske u EU.

Što se dogodilo otada? Hrvatska je izgubila velikog podržavatelja u Njemačkoj, a Angela Merkel je, čini se iz hrvatske perspektive, nezainteresirana za ulazak Hrvatske u EU...
Nakon odlaska Ive Sanadera, za kojeg je – treba podsjetiti - Angela Merkel istupila u predizbornoj kampanji, ali i zbog afere oko Hypo banke, u Berlinu vlada skepsa kad je u pitanju Zagreb. Službenu potvrdu toga nećete dobiti, jer se njemačka vlada krije iza stručnih argumenata. Ono što se pak čuje u kuloarima jest da Hrvatska nije spremno surađivala oko njemačkih sudskih procesa protiv Udbinih ubojica. Također se zamjera odnos prema njemačkim investitorima, koji imaju želju sudjelovati u velikim projektima.

Druga već mjesecima aktualna tema u Hrvatskoj jest bivši premijer Ivo Sanader. Postoje glasine da je on svoju iznenadnu ostavku podnio pod pritiskom moćnih europskih političara, koji su ga suočili s dokazima o korupciji. Jeste li vi ikada čuli tu verziju događaja, kako je komentirate?
Da, čuo sam te glasine. Kratko prije njegove ostavke imao sam priliku razgovarati sa Sanaderom. On je tada osjećao da ne dobiva podršku iz Berlina – ponajviše u svađi sa Slovenijom. No je li to bio razlog za njegovo političko povlačenje? Tada sam si sve to tumačio s psihološkog aspekta. Sanader je stalno bio pod velikim pritiskom. Bio je neograničeni šef u svojoj zemlji. Savjetnici nisu igrali snažnu ulogu u njegovom slučaju. U takvoj situaciji čovjek je često izručen vlastitom raspoloženju. Ako postoji neka druga pozadina Sanaderove ostavke, ona se tek treba pokazati.

Ivu Sanadera ste u svojoj knjizi 'Kroatien' opisali kao 'menadžera promjene'. On je dugo vremena ostavljao odličan dojam u europskim prijestolnicama, na čemu je djelomice i gradio svoju unutarnjopolitičku moć. Kako biste iz današnje perspektive definirali Ivu Sanadera kao političara?
Sanader je doista mnogo toga postigao, a mnogo toga će ostati i ako se optužbe za korupciju dokažu na sudu. On je odigrao i pozitivnu ulogu u tome da nakon Tuđmanove smrti dođe do demokratske smjene vlasti. Sanader je i neutralizirao radikalno desno krilo HDZ-a, za što je trebalo i hrabrosti i spretnosti. Da je za takve operacije trebao crne fondove, do kojih je dolazio koristeći svoje političke i osobne veze, bila je greška u izvedbi. Siguran sam da mu povijest neće oštro suditi zbog toga.

Zašto nije bilo moguće prije Sanaderove ostavke razotkriti korupcijske afere, pa i one u koje je tadašnji premijer bio direktno umiješan?
Institucije pravne države za vrijeme Tuđmana, a i kasnije nisu funkcionirale. Institucije su predstavljale samo dekoraciju. Takvu situaciju je naslijedio i Sanader, a sve ono što nisu u stanju bili riješiti sudovi, Državno odvjetništvo i policija, Sanader je provodio pomoću svoje velike političke moći. Zato i jest bilo prirodno da njegovo ponašanje nije bilo pod kontrolom pravne države.

Kako se iz europske perspektive gleda na Jadranku Kosor u ulozi premijerke? Može li dojučerašnja prva Sanaderova suradnica voditi borbu protiv korupcije?
Jadranka Kosor je očito previše slaba. Sanader joj je ostavio svoje funkcije, ali ne i svoju moć. Hrvati su trenutnom situacijom sve više nezadovoljni. Velik je znak nade što hrvatski prosvjednici ne traže novog jakog političara, nego funkcionalnu pravnu državu.

Vrlo kritički pišete o hrvatskim novinama, smatrate ih prožetim tabloidnošću i osobnim interesima. Je li takvo stanje na hrvatskoj medijskoj sceni prepreka demokratizaciji društva? Zaslužuju li građani Hrvatske bolje medije?
Hrvatski mediji nisu u stanju biti čuvari demokracije. Za početak, tržište je malo. Kako bi novine uopće trebale imati dobre, istraživačke redakcije, kada se u Hrvatskoj novine jedva čitaju te uopće nema sistema pretplate? Naravno da je takvo stanje prepreka demokratizaciji društva. Stalno se otkrivaju nekakve nove afere, što čine i pojedini blogeri, koji bi u budućnosti mogli igrati još zanimljiviju ulogu. Ali ne postoje instance, pa ni pravosudne, koje bi na kraju utvrdile što je istina oko neke afere. Samo u zajedničkoj igri sa sudovima mediji mogu ispuniti svoju obavezu čuvara demokracije. Kada to izostane, razvija se kultura klijentelizma, medijskih ucjena i praznih skandala bez pravih posljedica. Nažalost, to je slučaj s hrvatskim medijima.

Opširno ste pisali i o ratovima devedesetih, a te teme se dotičete i u knjizi o Hrvatskoj. Imaju li Hrvati problematičan odnos prema Domovinskom ratu?
Hrvatska još uvijek živi s nizom povijesnih laži, čemu se nitko ne usudi proturječiti. Primjerice, Oluja nije bila herojska vojna akcija, nego jednim dijelom FAKE, a drugim dijelom zločin. Vojska takozvane Republike Srpske Krajine se, po naređenjima Beograda, uopće nije borila. Masovni bijeg Srba nije samo posljedica, nego je i jedan od ciljeva Oluje. Šušak je to manje-više i javno priznao. Da je Tuđman još živ, siguran sam da bi završio u Haagu. Nažalost, ni Amerikanci u tom kraju igre nisu odigrali pretjerano lijepu ulogu. Ipak, uvjeren sam da sve te laži neće vječno trajati, jer je Hrvatska dovoljno čvrsta da se s time suoči.

Kako komentirate presudu u slučaju generala Gotovine, Markača i Čermaka? Jesu li kazne previsoke?
Da, presuda jest oštra, ali je u okviru onoga što se u europskim zemljama dobiva za ubojstvo. Sud je imao uvjerljiv razlog da zlodjela stavi na račun vojnih zapovjednika. S obzirom da ubojstva srpskih civila nisu bila zaustavljena, nudi se zaključak indirektnog poticanja. To ipak nije bila spontana osveta, to nisu bili samo podivljali pojedinci.

U Hrvatskoj vlada šok i bijes zbog takve presude. Možete li to razumjeti? Kako cijela situacija izgleda iz europske perspektive?
Mogu razumjeti zašto su Hrvati ljuti, ali ja ne dijelim taj osjećaj. Tuđman je želio od osvajanja Krajine stvoriti nacionalni mit, po kojem Hrvati neće još jednom biti žrtve povijesti i gubitnici, nego važni akteri i povijesni pobjednici. Mnogi ljudi u Hrvatskoj su povjerovali u taj mit. Oluja nažalost ne nudi temelje za takav mit. Kao što znamo, srpska vojska se povukla na jedan mig iz Beograda, pa Oluja nije bila ni veličanstvena vojna pobjeda, kako se govori. S druge strane, smatram da hrvatskoj naciji lažni mitovi nisu potrebni.