Koliko ljudi stane u Minića? Šest, ali pod uvjetom da se zovu Matej i Nikolina, Vedran i Lina, Igor i Benedetta. To trpanje u jedan auto vrijedi samo iz štosa. Za putovanja ta tri mlada zagrebačka para nepovratno zaljubljena u Mini Morrise kakvi su nekad bili, imaju svoj prekrasni, unikatni i neponovljivi primjerak automobilčića što ga je 1959. na kolnike hitnuo British Motor Corporation, da bi koju godinu kasnije postao automobilistička ikona 20. stoljeća.

Ništa zato što naši sugovornici u to doba nisu bili ni začeti. Legenda je trajala i traje toliko da su se oni ne samo stigli nadahnuti, nego su u međuvremenu postali pravi eksperti u održavanju Mini lifestylea. Pritom nisu sami. Naša ekipa, koja sebe zove MiniCrewZagreb, dio je velikog europskog pokreta i putuje na međunarodna okupljanja koja se svake godine održavaju u nekom od gradova Europe. Ove godine u svibnju kreću na takav susret u Westport u Irskoj, a na put dug 5000 kilometara vozit će ih Buco, Picek i M. R., što su kodna imena zbigecanih Minića s kojima su nas ponosno dočekali. 

Minis have feelings too

'Minis have feelings too. A ako ima osjećaje, onda je i osoba', kaže Matej Emer, koji osim što je vlasnik zeleno - bijelog M. R.-a proizvedenog 1977., gitarist je S3ingsa i organizator tečaja za rješavanje straha od letenja. Matej je i živa knjiga izreka vezanih za Miniće na koje se navukao 2006. godine kad je trampio ondašnju Renault četvorku za Minića.

'Prvi put kad sam sjeo i vidio elipsu, kontrolna ploču na minićima iz 70-ih, koja se nalazi u sredini i ima oblik elipse, rekao sam sebi - OK, ovo jako nije normalno. Osjećaj je bio sličniji podmornici nego klasičnom autu. Kad sam krenuo u cijelu priču, nisam nikog znao i onda sam upoznao ondašnji Mini Club Zagreb bez kojeg sigurno ne bih vozio Minića danas. Puno su mi pomogli. To što daje Mini, to je poseban osjećaj vožnje koji ne može dati ni jedan klasični automobil, da ne pričamo o novim', kaže Matej. Kad skuži da ga gledamo kao pripadnika sekte, dodaje: 'Privatno se, naravno, vozim i novim autima, ali to su gondole naspram Minića koji je mali sportski zabavni auto.'

No da biste takav automobil mogli voziti – najprije ga morate složiti, a tu, među sugovornicima, status primarijusa ima Igor Vojvodić, restaurator Minića, koji se kao mali oduševio Minićima gledajući ih u filmu 'Dobar posao u Italiji'.

'Minići su koncipirani kao Lego kockice. Kako si vlasnik/vozač zamisli, upravo tako Minića se može složiti. Želiš li velike felge, male, crveni krov, žuti, ovakve siceve, onakve, mijenjaš volane, tapecirunge, motore, dijelove itd. To je vrlo zabavan proces, ali je u Hrvatskoj zeznut', kaže Igor pojašnjavajući da je u nas zakon za oldtimere čudan u usporedbi s drugim zemljama.

Minić kriza

'Ne možeš samo tako kupiti školjku od auta, a cijeli svijet Minića se vrti oko rabljenih dijelova, naravno, jer se original više ne proizvodi. Ovi što ih štanca BMW, među nama ne kotiraju. Minić je zbilja živo biće, stalno se nešto potrga, treba stalno restauracija, to je totalno neki drugi koncept vožnje i putovanja', kaže Igor, koji na svom Piceku obavlja zadnje radove. Prvi Minić je dobio tako da je za njega dao Yugo 45A. Na tom mjestu Matej i njegova partnerica uvode novi pojam iz svijeta Minića – 'Minić kriza'.

'Minić kriza je kad složiš sve živo na autu i onda ti opet nešto rikne tri dana kasnije. Kad se takva radnja ponovi dva ili tri puta za redom, onda imaš Minić krizu. Onda želiš sve sterat vrit, kupiti Hondu i voziti se na biciklu. Te krize mogu završiti varanjem, čak i prekidom s Minićem! Ljudi polude pa prodaju. Eto, mi imamo dobre živce', kaže Nikolina. 

Kako ekipa MiniCrewZagreb ima iza sebe mnoga krstarenja po Europi, pitamo ih za najdraže.

'Za mene svakako put na obljetnicu 50 godina Minića u Engleskoj. Na tim mini susretima dolaze tisuće ljudi iz cijelog svijeta i ono što je najvažnije - nisu normalni. To je bilo ludo putovanje, potrošio sam gore i nazad 14 litara ulja. Ne kaže se bez vraga - Mini leaks, što će reći Mini jednostavno curi, ulje, što god…  Nitko se nije htio voziti iza mene jer bi im šajbe bile crne od divote koja je frcala iz auspuha. Kasnije smo išli na susrete u nešto drugačijim formacijama, zadnje smo bili u Engleskoj 2014., pa u Belgiji 2016.', rekao je Matej, a riječ je preuzela Lina, supruga Vedrana Murgića i suvlasnica Buce, crveno bijelog Minića.

S kombija na Minića

Lina je vozila kombije, kamione, a sad je instruktorica vožnje i valjda jedina u Hrvatskoj koja kao posebnu mogućnost u školi ima i – satove u Miniću. Oni su na IMM-ove putovali u Englesku, Mađarsku, Njemačku, Belgiju, s Minićem su istraživali hrvatsku obalu od sjevera do juga, posjetili su i jedini hrvatski Mini susret u Šibeniku, kao i u Sloveniji i Srbiji.

'Nije ni čudo što smo se vjenčali u Buci. Dali smo mu to ime jer ima veće kotače od ostalih Minića i velika proširenja pa nam je od početka izgledao malo bucmasto', kaže Lina dodajući kako ni to nije išlo bez drame.

'Buco je bio rastavljen nekih dvije godine. U tom periodu su se skupljali dijelovi i novac za popravak limarije te lakiranje. Registriran je dan prije naše svadbe i na taj dan je sjajio kao nikad', kaže Vedran, a Lina kao ekspert objašnjava zašto je vožnja u Miniću posebna.

'Miniće je najlakše usporediti s vožnjom u kartingu, nisko na cesti s malim kotačima i vrlo direktnim volanom koji pruža jaki osjećaj ceste. To daje taj zarazni užitak u vožnji. Tu su, naravno, i raznorazni zvukovi koji djeluju smirujuće i terapeutski', smije se.

Put do Irske najbolje je naučila Benedetta Agostoni, najmlađa po stažu zaljubljenosti u Miniće. Benedetta je Talijanka koje je prije desetak godina došla u Hrvatsku, svidjelo joj se, ostala je i radi kao freelance dizajnerica i fotografkinja. Odnedavno je i potvrđena kopilotkinja u Piceku.

'Sasvim nenadano sam se našla u okruženju gdje se priča o fergazerima, anlaserima, školjkama, felgama… Oborilo me koliko strasti i ljubavi tu ima. A put do Westporta izgleda ovako: krećemo 20. svibnja, ruta ide preko Slovenije, Austrije, Njemačke, Belgije i Francuske, zatim trajekt Francuska - Dublin, pa iz Dublina u Westport. Vozit ćemo u koloni jer će nam se putem pridružiti i Slovenci. Za to nam treba četiri dana. Odmarat ćemo se u kampovima i zanimljivim malim seoskim kućicama koje trenutno dogovaramo. U Irskoj planiramo provesti osam dana, od čega IMM traje tri dana', kaže Benedetta, dodajući kako ne može dočekati da na jednom mjestu vidi 5000 Minića s njihovim dvočlanim posadama.  

'Ne mogu ni zamisliti koje je to ludo veselje individualaca zaraženih... mini hrđom', smije se.

Ako i vi imate Minića – još uvijek nije kasno da se pridružite i povedete njega i sebe na putovanje života.