Kao blizak prijatelj Zorana Milanovića progovorio je i što misli o najavama da bi se bivši predsjednik Vlade mogao kandidirati za predsjednika, objasnio kako bi riješio problem ploče u Jasenovcu i Trga maršala Tita te otkrio što je pokazala cijela priča o lex Perkoviću. Bivši ministar je komentirao i privođenja zbog vrijeđanja političara, učestala u posljednje vrijeme.

Nije prošlo nezamijećeno to da ste u posljednje vrijeme postali iznimno aktivni na Twitteru. Kakva iskustva imate s te društvene mreže?

Iskustva su odlična. Meni se forma Twittera više sviđa nego Facebook zato što je ograničena i tjera na vrlo precizno izražavanje. Osim nekih velikih obrazloženja, osnovnu misao uvijek možete izraziti u tih 140 znakova.

Druga stvar, važnije od toga, to je što dolazite u mogućnost doticaja s ljudima s kojima inače nemate doticaja. Ljudima različitih profila, pa i iz različitih dijelova svijeta, ako hoćete i različitih pogleda na život. Neke stvari čujete, neke saznate, s nekima se posvadite, neki se s vama posvade. Rekao bih da je 95 posto rasprava vrlo uljuđeno.

Često se na društvenim mrežama kritizira političare kad blokiraju nametljive korisnike. Kako gledate na opciju bloka, trebaju li ga koristiti i političari?

Nekoliko puta koristio sam blok. Moj Twitter ne doživljavam kao Twitter političara, već je ponajprije osobni. Naravno da imam svoj politički stav koji izražavam i komuniciram, ali progovaram i o sasvim drugim stvarima. Međutim, ni u kakvoj komunikaciji ne vrijeđam nikoga i ne želim dopustiti da se mene vrijeđa. Kritika je više nego dobrodošla, kao i drugačiji stav, ali ako vas netko vrijeđa i psuje, to mi u životu ne treba i naravno da to neću tolerirati.

Kad bi ovo bio moj službeni, isključivo politički Twitter, na kojem bih imao samo komunikaciju s biračima, onda bih morao biti spreman i na više od toga, ali ja ga ne doživljavam tako. Jesam političar i zastupam određene stavove, ali zastupam ih i u životu, u svakoj komunikaciji. Ne doživljavam ovo kao službeni Twitter i tu treba raditi razliku, a nije je jednostavno napraviti.

Čini se da u nas još uvijek mali broj političara koristi društvene mreže, dok se vani izbori dobivaju na internetu. 

Svatko se treba naći u tome. Nekome paše jedan stil, drugome ne paše. Birači će na koncu ocjenjivati jedno i drugo. Volim dozu personalizacije u tome i izlaska iz same politike. Tako doživljavam Twitter. Tu je razlika u službenom i neslužbenom računu. Kad imate službeni, onda je ono što napišete službeni stav institucije koju predstavljate. Mene ljudi često pitaju  o SDP-u ovo ili ono, a ja odgovaram - gledajte, ja sam u SDP-u samo član i ovdje ne tumačim politiku SDP-a. Zastupam je, ali prvenstveno iznosim svoje stavove i samo njih mogu tumačiti.

Ali znate da sve što napišete može biti preneseno u medijima ako urednici procijene da im je zanimljivo?

Naravno, ali ja se ograničim i kad nastupam u medijima. Jedno je kad dobijem ovlast da kažem nešto u ime stranke, a drugo je kad to kažem kao zastupnik i iznosim neko osobno stajalište. Naravno da se trudim da ono bude u okviru stranačke politike kad je ona definirana, ali imam svoju glavu i stavove.

U SDP-u nikad nije dosadno. U medijima je često na udaru predsjednik stranke Davor Bernardić. Rejting SDP-a je loš. Kako po vama Bernardić vodi stranku?

To je pitanje na koje izbjegavam odgovarati jer sam mu bio suparnik na predsjedničkim izborima u stranci. Zastupao sam jedne stvari, a on druge. Članovi su procijenili da je ono što zastupa Bernardić kvalitetnije i bolje za stranku. Poštujem volju članova. Svaki moj komentar bi se mogao ovako ili onako tumačiti i zato u to ne ulazim.

Ali ipak ste u istoj stranci.

Naravno. SDP je velika i demokratska stranka. Meni je u interesu, i u tome ću mu uvijek pomoći, da bude što bolji predsjednik SDP-a te da što bolje kotira u javnosti jer to znači bolje kotiranje stranke, a to znači i moje. A bilo što, ako imam, to ću reći njemu izravno, ne javno.

Ipak, smatrate li da ga se previše napada iz stranke, odakle su stizale brojne kritike da ne radi dobro. Čak se spominjala i mogućnost rušenja.

Nisam sklon javnom razračunavanju oko stranačkih stvari. U krajnjoj liniji zato što tako pomažete onima koji vam ne žele dobro. Jesu li neki ljudi procijenili da se unutar stranke nemaju mogućnost izraziti pa da to moraju izreći javno, treba pitati njih, ali ako je tako, imamo problem.

Bi li SDP trebao biti aktivniji u nametanju ideja i u kritici vladajućeg HDZ-a?

Jesmo čvrsti u kritici, ali često ne nudimo rješenje. Oporba, ako želi preuzeti vlast, mora pokazati da zna i može bolje. Kritike mora biti, ali kad kritiziramo, moramo dati i drugačije rješenje jer vas samo tako sutra ljudi mogu prepoznati i dati vam glas. To je nešto na čemu moramo puno raditi.

Kad je izbilo nezadovoljstvo oko prijedloga uvođenja poreza na nekretnine, u dijelu javnosti se provlačila teza da su SDP-u titulu predvodnika opozicije oduzeli Hamed Bangoura, Udruga Lipa i Živi zid, koji su najglasnije kritizirali tu namjeru vladajućih. Kako to tumačite? 

SDP po ni jednom pitanju ne smije nastupiti demagoški i kritizirati samo radi kritike. I mi smo svojedobno razmišljali o uvođenju poreza na nekretnine, koji bi bio sasvim drugačiji od ovoga, i to je smjer u kojem ćemo ići prije ili kasnije. Naravno da je Hrvatska specifična jer ljudi imaju puno nekretnina, a male prihode. Uvođenjem poreza na nekretnine najugroženiji će biti srednji sloj. Negdje sam već rekao da će porez na nekretnine, kako ga je sad predložio HDZ, biti zadnji udar i osiromašivanje srednjeg sloja. Po meni, SDP-ova politika i stav trebaju biti takvi da je porez na nekretnine i imovinu općenito načelno dobar jer je bolje da se oporezuje kapital nego rad, ali ne na način na koji to nudi HDZ. Pritom trebamo dati rješenja kako bismo to izveli da smo na vlasti.  

Ali pitanje je što je u Hrvatskoj kapital? To svakako nije jedina nekretnina, pa nije ni vikendica koju osobno koristite, to svakako nije nešto što ste naslijedili od predaka, a ne vrijedi puno, no za vas ima, recimo, emotivnu vrijednost.

Oporezivati treba onoga tko ima puno nekretnina i nekoga tko špekulira s nekretninama i ne stavlja ih u funkciju. Meni je, recimo, nedopustivo da u centru Zagreba prostor bivše Nade Dimić, ne znam čiji je, stoji neiskorišten. To je nekretnina na koju bih lupio izuzetno visok porez i onda onaj čije je to ili će je staviti u funkciju, ili će je prodati. Tu je porez na nekretnine u funkciji.

Problem s porezom koji hoće uvesti HDZ je da ne znate što oni zapravo hoće. Kažu, bit će sve isto, a onda ministar financija Zdravko Marić poruči da će biti 400 milijuna kuna više prihoda. Sad neka mi kaže, ako je novi porez isti kao komunalna naknada, odakle onda 400 milijuna kuna više? Drugo, kažu da će dvije godine biti ovako, a onda će poslije 2020. godine napraviti porez prilagođen ekonomskoj snazi, što znači da će on porasti. Zato sam izrazito protiv ovakvog zakona kakav nudi HDZ.

Postoji li opasnost da ljudi ostanu bez nekretnina ako ne budu mogli plaćati taj porez?

Nije opasnost, nego će se to dogoditi. Ovaj HDZ-ov model poreza na nekretnine pomaže samo špekulantima koji će za mali novac dolaziti do nekretnina ljudi koji ih neće moći održavati. Zamislite nekog umirovljenika koji ima vrlo velik stan i mirovinu od tri, četiri tisuće kuna. Veliki porez ta osoba ne može platiti. I što će on ili ona?

Morat će prodati, a onda će pasti cijene i ljudi neće dobiti ništa. Zamislite što će se dogoditi u Slavoniji, u kojoj ljudi imaju dosta nekretnina, a nemaju novca. Ući će špekulanti, rušit će se cijene.

Ovo je osiromašenje hrvatskih građana. To je baš HDZ-ov produkt, loš. A što mislite što će s tim napraviti brojne male općine – zaposlit će nove činovnike, rođake i stranačke prijatelje.

Vratimo se na SDP. U stranci se piše novi program, kako to ide?

Ne znam što je u programu jer ne sudjelujem u pisanju. Vjerojatno ću biti pozvan pridružiti se u jednom trenutku, ali sada ne znam što se događa. Mogu samo iznijeti svoje mišljenje. Program je naravno bitan, ali mislim da je iluzija ako netko smatra da će nam program donijeti pobjedu. Što je bitno kod programa? Bitno je da on nama članovima i ljudima koji su simpatizeri smjesti SDP u određeni prostor, naznači smjer u kojem želimo ići i da počne davati odgovore na pitanja kako vidimo ovu zemlju u budućnosti.

Je li Zoran Milanović, dok ju je vodio, odmaknuo stranku prema desno i tražio birače tamo gdje ih objektivno ne može dobiti?

Tada nisam bio u SDP-u, bio sam u Vladi i mogu dati mišljenje, koje je možda i sa strane.

Na stranu sastanak s Klemmom i kompanijom koji se nije smio dogoditi. Taj sastanak je bio uvreda i meni kao ministru u Vladi, a mogu misliti kako je odjeknuo kod naših građana.

U Milanovićevo doba SDP je imao širinu koja se vidjela kroz izborne pobjede jer da se nije išlo, ne desno, nego da se nije zahvaćao taj građanski lijevi centar, koji je prepoznao SDP kao nekoga tko može napraviti ovu zemlju boljom, nikad ne bismo dobili izbore. Ne bismo ni 2015. bili al pari s HDZ-om, to je onda Most prosudio da smo izgubili, ali to je nešto kamo SDP mora ići.

Je li desno definiranje SDP-a kao hrvatske stranke, kao stranke ove zemlje? Neki su kritizirali mahanje zastavama RH, pa što je tu loše? To je simboličan čin. Zašto bi HDZ imao monopol nad domoljubljem? Nijedan HDZ-ovac nije veći domoljub, niti je sudjelovao u Domovinskom ratu više nego su to radili SDP-ovci. To su teme koje nam svima trebaju biti zajedničke i SDP ne treba davati nikome monopol na njih. Ne mislim da je Milanović vukao stranku u desno, uostalom većina rukovodstva je ostala ista, tako da sigurno i tu postoji kontinuitet.

Bili ste bliski suradnik Zorana Milanovića. Sve češće se spominje mogućnost njegova povratka u politiku, čak ga se spominje i u kontekstu SDP-ova predsjedničkog kandidata. Kako vi gledate na to?

S njim sam prvenstveno prijatelj i mislim da biste njega trebali to pitati. Hoće li se kandidirati ili neće, to je isključivo njegova stvar i on će sam procijeniti. Prečesto se u posljednje vrijeme iz izvora u SDP-u ljudi bave tim kandidaturama.

U dvije i pol godine do predsjedničkih izbora uopće razmišljati tko će biti kandidat, tko neće, a predstoji nam toliko važnih stvari za državu i stranku, potpuno je krivo. Kao stranka moramo se dići i dokazati građanima, a što će biti 2019. i tko će biti kandidati, tko neće, o tom potom.

Što se tiče Milanovića, smatram da on nedostaje hrvatskoj politici, a nedostaje li politika njemu, drugo je pitanje. Mislim da bi bio dobar predsjednik države i bio bi dobar kontrolor i HDZ-u i nama u mnogočemu, koliko to može predsjednik države.

Ivo Josipović je rekao da se Milanović ne bi trebao kandidirati za predsjednika, ali čini se da se bivši predsjednik gura i da bi se želio vratiti na Pantovčak?

Kao što rekoh, dvije i pol godine ranije otvarati kampanju za predsjedničke izbore i razgovarati o tome po meni je besmisleno. Hajdemo se baviti onim što brine građane ovdje i sada. Predsjednica ima još dvije i pol godine mandata - idemo inzistirati na tome da ga ona ispuni što bolje na korist građana. Kad dođe vrijeme za predsjedničke izbore, onda ćemo razmišljati tko će se kandidirati i onda raditi za pobjedu tog kandidata.

Smatrate li da se unutarstranački izbori u Zagrebu trebaju odmah održati, kako zahtijeva statut, ili podupirete ideju da se odgode?

Bilo je riječi o tome da bi oni bili odgođeni do donošenja novog statuta. Ako će se novim statutom uvesti neka demokratskija pravila koja će omogućiti da taj izbor bude kvalitetniji, onda zašto ne čekati. S druge strane - ako se novim statutom neće ništa promijeniti ili će se promijeniti malo, onda ih treba održati što prije. Imali smo lokalne izbore i u Zagrebu smo prošli katastrofalno loše, nikad lošije, i logično bi s tog aspekta bilo da oni koji su vodili stranku polože račune te da se izabere novo vodstvo, i to što prije.

Imate li favorita i hoćete li se vi kandidirati?

Nemam favorita, a po meni nema ni kandidata jer još nema izbora. Ljudi najavljuju da će se kandidirati i to vam je kao ovo tko će se kandidirati za predsjednika Republike, to ćemo vidjeti kad dođe vrijeme.  

Zagrebački izbori su možda jedna od najvažnijih stvari koje će se događati u sljedećih dvije do tri godine u SDP-u.

SDP nikad neće moći dobiti nacionalne izbore ako ih ne dobije u Zagrebu. U Zagrebu se izbori gube i dobivaju. Ako nas ljudi ne prepoznaju u četiri izborne jedinice koje obuhvaćaju Zagreb i ako tu nismo jaki, onda na nacionalnoj razini nemamo što tražiti. Svugdje je izbor stranačkih rukovodstava bitan, ali je u Zagrebu posebno važan zbog četiri izborne jedinice u kojima participira.

Kako biste vi zakonski riješili pitanje ploče u Jasenovcu?

Svima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, a to se odnosi i na HOS, koji su dali svoj doprinos, posebno stradalima, treba se odati počast. To je nešto što svi moramo priznati i stati iza toga. S druge strane pod pozdravom 'Za dom spremni' su činjeni zločini, kojih su se sramili čak i Nijemci sa svojim konc-logorima. Ti zločini su bili užasni i nemjerljivi, najveći na ovim prostorima.

U doba Domovinskog rata dio ljudi je prihvatio taj pozdrav i s njim branio zemlju. Razumijem ih, ali s obzirom na konotacije koje taj pozdrav vuče, one na Drugi svjetski rat i ustaški režim, on po meni ne smije biti javno istican nigdje u Hrvatskoj. Kad se postavi u Jasenovcu, onda je to posebna provokacija.

Ne prihvaćam ni tezu koju će HDZ pokušati prodati svima - kao maknut će ga u Jasenovcu, pa će drugdje biti u redu isticati ga.  

Ako sam dobro shvatio, vi biste ga ostavili na grbu udruga i na njihovim zastavama, ali na pločama i spomenicima ne biste ga dopustili?

Možda tu odstupam od stranačke politike. Meni to ne smeta s jedne strane, dok se drži u privatnosti i na samim obilježavanjima Domovinskog rata i isključivo u vezi s Domovinskim ratom, bez ikakvog povezivanja s ustaškim režimom, ali bilo kakvo javno isticanje mi je nedopustivo. Ako hoćete, imate i odluku Ustavnog suda da je taj pozdrav zabranjen.

Naša je prošlost opterećena i uvijek imate kontekste jedne ili druge, ali ovdje bi i ljudi koji su u HOS-u trebali napraviti korak natrag i maknuti taj pozdrav iz javnog života. Oni su se u krajnju ruku i borili za zemlju koja je antifašistička, što piše i u Ustavu.

Bilo bi puno jednostavnije da je ova Vlada napravila ono što bi bilo normalno - odmah maknula te ploče. Da su to maknuli, kao što su vjerojatno i očekivali ovi iz HOS-a kada su stavili ploču, ne bi bilo ništa. Sada je Vlada preduboko zagazila i mora se iz toga izvući, a svaki dan odgađanja čini rješenje težim.

Ako i maknemo HDZ, imate HNS i SDSS i sramotno je to što sudjeluju u Vladi koja mjesecima ništa ne poduzima oko toga.

Evo, zaprijetili su sada.

Nitko na političkoj sceni ne očekuje da će oni ispuniti svoju prijetnju. Ne očekuju ni oni sami, ali moraju nešto reći. Otišli su tamo gdje jesu, izabrali su svoj put, a taj put je suradnja s ljudima kojima taj pozdrav ne smeta.

A ploča na Trgu maršala Tita - kako gledate na nju?

To vam dijelim na razdoblje od početka do kraja Drugog svjetskog rata i završetka borbi u svibnju 1945. godine. Tada je to antifašistički pokret, koji je apsolutno dobro. Bilo je i tu zločina, koje najoštrije osuđujem, ali oni ne umanjuju činjenicu da je pokret bio ispravan i na pravoj strani povijesti te da je bio pobjednički. I da su partizanima saveznici bili i Amerikanci i Englezi i Francuzi, a ne samo Sovjetski Savez.

U tom kontekstu Tito kao vođa antifašističkog pokreta iz tog razdoblja treba imati ploču, kao što je trebaju imati i Roosevelt i Churchill.

Međutim, nakon rata bio je vođa totalitarističkog sustava u kojem se nisu poštovala mnoga ljudska prava. U zemlji i sustavu koji je vodio ljudi su stradavali zbog drugačijeg mišljenja, zbog zalaganja za demokraciju i tržišne slobode. To mi je i onda i sada bilo neprihvatljivo i tu zemlju nikad nisam doživljavao kao svoju.

Zato s aspekta ljudskih prava mogu shvatiti ljude da su kritični jer su mnogi nastradali za vrijeme komunizma i u bivšoj državi čiji je bio vođa.

Međutim, Hrvatska je antifašistička zemlja i mi baštinimo to što smo ostvarili u Drugom svjetskom ratu. Cijela Europa priznaje taj dio. Bilo tko da je vodio antifašistički pokret u Hrvatskoj, koji je bio najveći u Jugoslaviji, a među većima u Europi, morao bi imati svoj trg. Da odlučujem, na ploči bih precizirao da se ona odnosi na vođu antifašističkog pokreta u Republici Hrvatskoj od lipnja 1941. do svibnja 1945. godine. Ne vidim kome bi to smetalo osim onima koji žale za ustaškim režimom.

Ako on u toj funkciji neće imati ploču, onda šaljemo poruku da ne priznajemo antifašizam i partizane te idemo ondje gdje nije nitko u Europi.

Mislite li da se kao društvo iscrpljujemo trivijalnostima kada govorimo o tim stvarima, ili to nisu trivijalnosti?

Nisu. Ne mislim da će ljudi od toga bolje ili lošije živjeti, no ja sam za to da Hrvatska bude kao sve europske zemlje. Ako je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u cijeloj Europi izuzetno svečano, onda tako treba biti i u Hrvatskoj. Ako zemlje koje su razvijenije od nas ne misle da je to trivijalnost, onda ne smijemo ni mi misliti. Ako te zemlje ne diraju antifašizam, onda ne trebamo ni mi dirati. Hrvatski interes je biti na ispravnoj i pobjedničkoj strani. To je povijest kojom se trebamo ponositi jer se cijela Europa ponosi antifašizmom. Time se legitimirate u svijetu i to je dobro za društvo. Privatno može svatko misliti što hoće, ali službena politika RH i uopće javni prostor mora inzistirati na našoj antifašističkoj prošlosti.

Bili ste ministar pravosuđa kada je donesen kontroverzni zakon, takozvani lex Perković. Tada su vas prozivali da štitite bivše udbaše. Jeste li štitili bivše udbaše? Zašto je donesen taj zakon?

Zakon je bio formalno pogrešan. Zato smo ga i promijenili. U vrijeme kad je donesen nikakva zaštita nikoga nije nikome padala na pamet. Nikakva šteta tu Hrvatskoj nije nanesena. On je, međutim, ukazao na neke druge stvari - u Hrvatskoj i odnosima s Europom i drugim zemljama.

Prvo, u Hrvatskoj je pokazao da HDZ nije spreman procesuirati političke zločine. Zašto? Bili su na vlasti od 1990. godine, a te ljude nikad nisu ovdje procesuirali, nego su očekivali da Nijemci za njih odrade posao. Za mene je neprihvatljivo to da to njemačko pravosuđe može, a hrvatsko ne može. Ako je nešto zločin u Njemačkoj, mora biti i u Hrvatskoj.

Drugo, mi smo tada predlagali promjenu Ustava, prema kojoj bi se maknula zastara nad političkim zločinima. Znate tko je to odbio: HDZ. Zahvaljujući HDZ-ovu odbijanju promjene Ustava, od tada se ništa od tih političkih zločina neće moći procesuirati.

Hoće u Njemačkoj.

Možda, ali većina neće zbog zastare. I koliko god oni govorili da su prihvatili tu promjenu Ustava, to se moglo procesuirati. Smatrao sam onda i smatram sada da bi za ovu zemlju bilo zdravo da se te stvari procesuiraju ovdje. Da se da satisfakcija žrtvama i osude počinitelji, tko god oni bili. Bez toga nikad nećemo moći reći da smo do kraja pravna i demokratska zemlja.

U procesu suradnje sa svim europskim zemljama mora važiti načelo ravnopravnosti. Naše smo državljane izručili Njemačkoj, ali Njemačka nije izručila nama neke osobe, npr. poduzetnika Ivana Radoševića. 

To je zato što su se neke zemlje izborile za izuzetke unutar Europske unije.

Tako je, ali to ne znači da mi kao zemlja nismo na tome trebali inzistirati, kao i na ravnopravnosti. Kad već pregovarači koji su to radili nisu to napravili. Taj zakon je ukazao i na kompleks koji još uvijek imamo, a to je da su naša javnost i mediji doživljavali sve što kaže Europska komisija kao apsolutno ispravno. Što je netočno jer nema zemlje u Europskoj uniji koja s Komisijom nije na sudu. Taj podanički mentalitet se vidi. Zakon je bio pogrešan i nismo ga trebali donijeti u tom obliku u kojem jesmo i dobro je da smo ga promijenili. Ne pravdam tu pogrešku, ali članice EU-a, i kad nešto pogrešno donesu, imaju pravo i moraju inzistirati na korektnom odnosu Komisije, a mi smo bili izloženi ucjenama i ultimatumima. Komisija se tako nije ponašala prema drugima i kad su bile u pitanju puno ozbiljnije stvari.

Zašto je u vrijeme dok ste bili ministar pravosuđa drastično narastao broj blokiranih građana? Smatrate li da će se novim promjenama Ovršnog zakona smanjiti njihov broj?

Ne bježim od Ovršnog zakona, ali sustav blokada je uveo HDZ 2010., a stupio je na snagu 2011. godine. Dakle, taj sustav je uveden godinu dana prije našeg dolaska na vlast. Kad smo došli na vlast, taj zakon se desetak mjeseci bio primjenjivao i što se dulje primjenjivao, broj blokiranih je rastao.

Naša vlada je napravila čitav niz stvari da bi se to ublažilo. Prva smo hrvatska Vlada koja je srezala zateznu kamatu. Sjetit ćete se da su banke tada najavljivale ustavne tužbe. Zatezna kamata je bila najviša u Europi, a sada je negdje u sredini.

Međutim, problem blokiranih se ne rješava Ovršnim zakonom. Ni ove nove promjene to neće riješiti. Dok god imamo građane koji ne mogu plaćati svoje osnovne potrebe, nema rješenja. Ukidanje Ovršnog zakona nije rješenje jer onda imate anarhiju.

Rješenje je u programu socijalnog stanovanja i socijalnom energetskom minimumu, dakle da se onima koji to ne mogu platiti plaća iz proračuna po osnovi solidarnosti. Rješenje je u daljnjoj razradi osobnog stečaja, čime se građani koji upadnu u probleme mogu riješiti svojih dugova…

Rješenje je u daljnjem rezanju troška. Npr. Marić sutra može srezati trošak Fine u potpunosti samo jednim potpisom, jer se visina troška određuje pravilnikom koji donosi ministar financija.  

Mogao je to učiniti i Lalovac.

Rekao sam da je to nešto što nismo napravili, ali to ne znači da se sada ne treba napraviti. Ne prozivam nikoga, samo predlažem. Nije u redu da se to prebacuje na građane. Sada, s rastom BDP-a i boljom gospodarskom slikom, lakše je i to napraviti.

U posljednje se vrijeme dogodio niz uhićenja zbog kritika na društvenim mrežama ili vrijeđanja političara, kao u slučaju Janice Kostelić, a posljednji je primjer prekršajna prijava za uzvikivanje 'HDZ - lopovi'. Je li riječ o opravdanim reakcijama?

Smatram je to nedemokratski i vrlo loše. S jedne strane kao društvo se moramo postaviti tako da nitko nikoga ne smije vrijeđati, ali svaki političar mora biti spreman na kritiku, koja je katkad i oštra i gruba, pa i uvredljiva. Političari odlučuju o ljudskim sudbinama. Jednim zakonom koji donesete možda ste nekoga upropastili, možda je netko ostao bez posla.

Ali premijer Andrej Plenković je komentirajući prekršajnu prijavu za uzvikivanje 'HDZ - lopovi' kazao da se zakon mora poštovati.  

Političar mora biti spreman i na takve uzvike. Nikad se, po meni, sad se vraćam na Janičin slučaj, osoba ne smije lišiti slobode zbog vrijeđanja političara. Ne želim živjeti u takvoj zemlji. Ako su remetili javni red i mir vrijeđanjem, vikom, prostotama, postoji novčana kazna i to je u redu, ali lišavanje slobode ne bi se smjelo događati.

Drugo su prijetnje gdje se poziva na ubijanje, ali i tada prijetnja mora biti ozbiljna da bi se lišavalo slobode. Sloboda je nešto što je čovjeku najdragocjenije.

Što se tiče vikanja 'HDZ - lopovi', ako nije bilo kršenja javnog reda i mira i da je ta osoba u velikoj mjeri ometala druge, onda se ne smije procesuirati.

Po istoj logici, da se on jako derao 'HDZ - genijalci' i tako smetao drugima, to bi isto bilo remećenje javnog reda i mira. Ili ne bi. Taj se predmet mora po tome suditi. Po decibelima, a ne sadržaju. Imao bih isto mišljenje da se tako netko dere i na SDP. Ako ne ometa druge, neka se dere. Nadam se da smo se političara koji nisu bili spremni trpjeti javnu kritiku davno riješili.

Doznalo se da ste zaljubljenik u jedrenje. Jedrite li još?

Prije sam jedrio. U jednom trenutku se društvo raspadne, a prije je bilo i puno jeftinije unajmiti brod nego sada. Nisam jedrio već oko 15 godina.

Na čemu ste jedrili?

Imao sam mali 470. Također bih s društvom unajmio brod pa bismo išli po regatama.

Što radite u slobodno vrijeme?

Nastojim se družiti s prijateljima, uglavnom još iz srednje škole. Dosta čitam, najradije krimiće ili povijesne knjige. Sada čitam npr. 'Sleepwalkers', knjigu o uzrocima i događajima koji su prethodili Prvom svjetskom ratu. Fascinantno je to kako nekad male stvari i slučajnosti utječu na toliko puno ljudi i koliko su i danas aktualne neke stvari otprije sto i više godina. Kada imate troje djece, dok ih razvezete po aktivnostima, ostane vam malo vremena. Odem na boks, trčati, vozim bicikl, odem često u brda na planinarenje s prijateljima. Sada sam sve to stavio na stranu jer sam pred završetkom doktorata, što je nešto što sam trebao napraviti još prije dvadesetak godina, ali nikad nije kasno obrazovati se.

Sin vam je otišao studirati u SAD. Jeste li ponosni na njega?

Ponosan sam jer je dobio punu sportsku stipendiju isključivo svojim radom. Završio je srednju s odličnim, a istovremeno je plivao dva puta dnevno, odricao se, a još je stigao i izlaziti. Bio je četvrti junior u Europi na 50 metara slobodno. Normalno da sam ponosan.

Drugo, normalno je da mi nije drago što je otišao jer kad vam dijete ide od kuće, nije vam drago, i to još tako daleko. Ali to je njegov život i treba ga pustiti da pokuša realizirati svoje snove. Na žalost, hrvatski amaterski sport je takav da ako želite napraviti karijeru i istovremeno studirati, SAD je najbolje rješenje. Ta je zemlja jedna od rijetkih, možda i jedina koja je riješila to da se možete obrazovati na dobrom sveučilištu i da možete biti vrhunski sportaš olimpijske razine. Na žalost, tu puno zaostajemo te tu trpe i roditelji i djeca i društvo u cjelini.