Biolog Bertold Wiesner i njegova supuga dr. Mary Barton u Londonu su 1940-ih godina utemeljili kliniku Barotn za umjetnu oplodnju. Do njezina zatvaranja 1960-ih par je in vitro oplodnjom začeo oko 1.500 djece za srednju i višu klasu parova bez djece. Dr. Barton isticala je da ona i njezin suprug garantiraju da će svi darivatelji sperme biti vrlo inteligentni te da ne primaju one koji nisu natprosječni.

Wiesner je umro 1972, a njegova supruga deset godina kasnije. Prije smrti ona je uništila svu medicinsku dokumentaciju klinike. Par je navodno u oplodnji koristio spermu obiteljskih prijatelja i pritom nastojao da fizičke karakteristike odgovaraju onima njihovih klijenata.

Međutim, testiranja DNA 18 ljudi koji su u klinici začeti između 1943. i 1962. pokazalo je da je Wiesner bio otac čak 12. Prema izviješćima objavljenim u britanskim medijima, jedan od Wiesnerovih bioloških sinova, David Gollancz, uspostavio je kontakt s 11 ostale polubraće i polusestara. Prema Gollanczu Wiesner je godišnje mogao 'donirati' najmanje 20 uzoraka sperme, što pak znači da je za cijelog svoga rada postao ocem oko 600 djece.

'Na temelju standardnih brojeva živorođenih, blizanaca i spontanih pobačaja, procjenjujem da je on odgovoran za 300 do 600 djece', rekao je Gollancz.

Britanske su vlasti 1990. ograničile broj obitelji koje mogu primiti spermu istog donora. Informacije o identitetu i medicinskoj povijesti darivatelja sada se pohranjuju za slučaj da zatrebaju djeci koja su začeta umjetnom oplodnjom.

Wiesnerova neobična praksa već je godinama protuzakonita, uglavnom zbog toga što postoji opasnost da bi se dvoje potomaka istog oca moglo sresti i začeti vlastitu djecu.