Agronomski fakultet u Zagrebu pokrenuo je postdiplomski specijalistički studij za poslovno upravljanje u agrobiznisu. Žele obrazovati novu generaciju agroekonomskih stručnjaka. Fakultet na diplomante računa među zaposlenicima poljoprivrednih tvrtki, zadruga, državnih ustanova i lokalnih samouprava. Zanimaju ih međunarodno, izvozno i uvozno, orijentirane tvrtke pa se studij ravnopravno izvodi na engleskom i hrvatskom jeziku.

Povodom novog studija tportal je o problemima i organizacijskim potrebama poljoprivrede u Hrvatskoj razgovarao s jednim od predavača, doc. dr. sc. Mariom Njavrom, čija su uža područje interesa upravljanje gospodarstvima i rizicima te ruralno financiranje.

Svi ovaj mjesec raspravljaju o zemljišnoj politici zbog prijedloga Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu kojim Ministarstvo što prije namjerava pod proizvodnju staviti 890 tisuća hektara zemljišta. Naših 229 tisuća gospodarstava obrađuje prosječno 3,3 hektara, što je višestruko manje od zemalja EU. Austrijski prosjek je 19,1 hektar, a prosjeci zapadnih zemalja deseterostruko su veći od našeg.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu nije jedini koji će pod proizvodnju staviti trenutno neobrađeno zemljište, ali je korak u tom smjeru. Važno je da što prije potpuno zaživi Agencija za poljoprivredno zemljište, uspostaviti tržište zemljištem, principe vrednovanja, određivanja cijene zemljišta, s obzirom na proizvodne kapacitete, rente i slično. U procesu dodjele državnog zemljišta gospodarski program treba jasno propisati njegov sadržaj i način vrednovanja, a poljoprivrednicima pružiti pomoć u njegovom sastavljanju. Gospodarski program kako se dosad pripremao nije dovoljan za ozbiljnu procjenu učinaka korištenja zemljišta.

Odgovorio bih i s dva protupitanja: Postoje li u Hrvatskoj vrijedni i javno dostupni podaci o posjedovnoj strukturi po regiji i po tipu proizvodnje na temelju kojih bismo zaista vidjeli stvarni prosjek zemljišta po OPG-u? Nije li teško, u smislu prosječne površine, uspoređivati mediteranski tip poljoprivrede - voće, povrće, vinova loza, masline, ovce – s ratarskom proizvodnjom u Slavoniji ili intenzivnim stočarstvom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj?

Jedini cilj nije, ne treba i ne može biti samo okrupnjavanje na razini gospodarstva. Ekonomija veličine može se postići i drugim načinima, na primjer udruživanjem. Osim ekonomski učinkovite proizvodnje na velikim površinama jednako je važno zaustaviti depopulaciju ruralnih područja, voditi računa o zaštiti okoliša i krajobraza, pa sve do zaštite kulturnih vrijednosti i običaja ruralnog prostora. Važno je uravnotežiti te dvije stvari jer poljoprivreda ipak nije samo biznis.

Žetva pšenice prošla je vrlo dobro. Kvaliteta uroda je odlična, a državni prosjek je 4,2 tone po hektaru, u istočnoj Slavoniji premašuje pet tona. Zna se da su neki poljoprivrednici poželi i više od osam tona. To su oni koji su surađivali sa stručnjacima. Kako bi trebalo bolje povezati stručnjake i primarnu proizvodnju?

To su niski prinosi u usporedbi sa zemljama EU, a i s obzirom na uvjete za proizvodnju žitarica. Ono što je još veći problem u Hrvatskoj je nestabilnost prinosa. Razlozi vjerojatno dijelom leže u nedostatku poznavanja tehnologije proizvodnje, a dijelom je razlog i nedostatak sredstava za kupnju repromaterijala i primjenu gnojiva, zaštite i slično, u optimalnim agrotehničkim rokovima. Poveznica između stručnjaka i primarne proizvodnje kod nas postoji preko poljoprivredno savjetodavna službe, savjete daju tvrtke koje prodaju repromaterijal, a ponekad je usluga stručnjaka omogućena u slučajevima ugovorne proizvodnje, odnosno kooperacije. Pitanje je koliko poljoprivrednika ima pristup i koristi neku od navedenih poveznica sa stručnjacima.

Kako je potrebno osnažiti zahtjeve za formalnim obrazovanjem poljoprivrednika? U današnje vrijeme sve su snažniji zahtjevi potrošača prema kvaliteti i zdravstvenoj ispravnosti hrane. Proizvođači hrane moraju imati visok stupanj obrazovanja. Treba uspostaviti snažniji sustav cjeloživotnog obrazovanja za poljoprivrednike.

Josip Kozarac pod 'Mrtvim kapitalima' ne podrazumijeva samo zemljište. Osim stručnim savjetima nužno je ljudima pomoći osvijestiti posao kojim se bave. Važno je prestati kukati i sagledati važnost poljoprivrede i proizvodnje hrane u globalnom svijetu.

Nedavno je na TV postaji koja se isključivo bavi temama iz biznisa gost preporučio gledateljima da ulažu u poljoprivredu, a mladima da studiraju agronomiju. Napomenuo je kako trenutno više mladih studira odnose sa javnošću, PR, nego agronomiju, što po njemu nije dobro. Radi se o stranoj TV postaji. Je li uopće tko pomislio kako je to izgovoreno u Hrvatskoj?

Mali poljoprivrednici većinom nemaju ni svoje skladišne kapacitete. Nakon žetve većina ih je sav urod odmah predala velikim sustavima u silose. Međutim, cijena pšenice na tržištu još uvijek raste. Možda bi bolju cijenu postigli da imaju vlastita skladišta, kojima bi čekali povoljnije uvjete? Jedino rješenje su zadruge, jer udruženi mogu graditi veće kapacitete i lakše se nositi s tržištem umjesto da pojedinačno prate burzovne cijene.

U pitanju je velik dio odgovora. Kod nas nedovoljno promovirano moderno zadružno povezivanje ima za cilj upravo smanjenje rizika i transakcijskih troškova, jačanje konkurentnosti, postizanje ekonomije veličine, redistribuciju vrijednosti, odnosno prijenos profita od preprodavača na poljoprivrednike, jačanje pregovaračke moći prema velikim korporacijama.

Danas potrošači traže kvalitetnije proizvode, ali uz istu cijenu. Kvaliteta podrazumijeva sigurnost hrane, zaštitu okoliša, dobrobit životinja. Legislativa u području sigurnosti hrane sve je stroža. Tehnologija je učinila tržišta transparentnijima, povećala konkurenciju i globalizirala lance vrijednosti. Logistika je dovela konkurente iz svih krajeva svijeta na ista tržišta. I, konačno, dramatične promjene u strukturi potrošnje, odnosno koncentraciji maloprodaje. Zadruge uključuju trženje i preradu poljoprivrednih proizvoda na početnim stepenicama lanca. Posljedično, čini se kako su zadruge dobro pozicionirane i moguće im je učinkovito povezati proizvođače, preradu, distribuciju i marketing. Danas je važna uloga zadruga omogućiti zadrugarima ulaganje u standarde kvalitete i zdravstvene ispravnosti proizvoda, omogućiti logističku efikasnost, razmjenu informacija, brendiranje i inovacije. Kroz zadruge lakše je i jeftinije, često i jedino moguće, izgraditi brend i uvesti sustave nadzora kvalitete.

Osim informacija s tržišta, o cijenama i potražnjama, zadruga treba prikupljati, obrađivati i distribuirati širok spektar informacija svojim članovima - o promjenama u tehnologiji proizvodnje, promocijama i sve drugo.

Još uvijek poljoprivreda prilično ovisi o nepredviđenim okolnostima - tradicionalno o prirodi, a sada i o vjetrovitim kretanjima na tržištu. Smatrate li da su OPG-ovi posebno izloženi rizicima?

Svaka je gospodarska aktivnost danas neizvjesna. No treba reći i to kako rizik nije neka 'ružna riječ'. Preuzimanje rizika preduvjet je uspjeha u svemu: poduzetništvu, sportu, umjetnosti, politici. To ne znači srljanje glavom kroza zid, već racionalno odmjeravanje rizika i profita i svih mogućih posljedica. Naravno, pitanje je imaju li voditelji poljoprivrednih gospodarstva dovoljno znanja za to, posebice menadžerskih.

Koje su mjere poznate za upravljanje rizicima na obiteljskim gospodarstvima?

Možemo ih podijeliti na dvije grupe: mjere na razini poljoprivrednog gospodarstva – ono što gospodar može sam učiniti, na primjer, uvesti navodnjavanje, i mjere za transfer rizika – kod kojih se rizik prenosi na drugoga. Najpoznatiji je primjer osiguranja kod čega se, uz plaćanje premije, rizik prenosi na osiguravajuće društvo. Također i zaštita od tržišnog rizika putem terminskih ugovora i opcija. Ovi posljednji u nas se ne primjenjuju. Vezani su uz robne burze.

Unutar navedenih grupa strategija za upravljanje rizikom postoji cijeli niz mjera. U SAD-u poljoprivrednicima je na raspolaganju širok raspon mjera za zaštitu od rizika cijena, proizvodnih rizika i financijskog rizika. Dio tih mjera povezan je i s dozvoljenim načinima potpore poljoprivredi u okviru WTO-a. I u EU postoje nastojanja i konkretni projekti za razvoj mjera za upravljanje rizikom. Najčešće idu u dva smjera i to - mjera za zaštitu od klimatskih rizika i mjera za zaštitu od cjenovnih rizika.

Kod nas je lepeza mjera za zaštitu od rizika relativno skromna, ali i ono što postoji slabo se koristi. Zašto je tako? - jedan dio je svakako znanje za primjenu tih mjera!

Neka su naša istraživanja pokazala kako se sve, manje-više, svodi na svaštarenja. Dakle, poljoprivrednici proizvode više proizvoda, ratarskih, stočarskih, i u slučaju da jedna od proizvodnji podbaci, druga mu nadoknađuje gubitak. No to je ujedno i najlošija strategija. Ona dugoročno smanjuje dohodak i slabi konkurentski položaj poljoprivrednika.

Financiranje poljoprivrede posebno je tužno. Svaki dan čujemo za farme pod hipotekama s vrlo nepovoljnim bankarskim kreditima. Čak i male promjene u dnevnoj proizvodnji tim ljudima uzrokuju glavobolje, a banke šalju svoje opomene. Država preko HBOR-a pokušava pomoći u otplati, ali zapravo subvencionira otplatu tih nepovoljnih kamata. Postoje li bolji i pravedniji načini financiranja poljoprivrede?

Sustav financiranja poljoprivrede Hrvatskoj već dugo prolazi mukotrpan put od klasičnih primjera državnih subvencioniranih kredita prema modernom, na tržišnim kriterijima zasnovanom sustavu. Pri tome možemo zaključiti kako se nije daleko odmaklo. Financiranje poljoprivrede već je odavno trebalo postati samo segment onoga što se naziva ruralno financiranje, odnosno sustav financiranja svih gospodarskih aktivnosti u ruralnom prostoru. Općenito možemo ustvrditi kako je ruralno financiranje u Hrvatskoj na niskoj razini razvoja i kako je njegova uloga daleko manja od očekivane. Plasmani komercijalnih banaka u poljoprivredu su niski. Zbog globalne situacije nije za očekivati kako će se to uskoro promijeniti. Iako su izvori financiranja dostupni, uključivo i predpristupne fondove, pa i oni s relativno povoljnim kamatnim stopama, problem leži u kvalitetnim projektima i instrumentima osiguranja povrata kredita, kolateralu.

Uz izuzetak ugovorne proizvodnje, kooperacije, kao oblika kreditiranja bilo u novcu bilo u repromaterijalu. Ostali oblici ruralnih financija poput leasinga i osiguranja gotovo su zanemarivi. No problemi se očituju na strani OPG-ova. Poljoprivredna su gospodarstva mala s obzirom na količinu zemljišta koju posjeduju, rascjepkana i svaštarska. S obzirom na dob i razinu obrazovanja situacija također nije povoljna. Iz svega proizlazi kako su znanja iz financija nedostatna. Zamjetan je nedostatak savjetodavnih kapaciteta iz područja menadžmenta i financija.

S obzirom na razinu razvijenosti ukupnog financijskog tržišta u Hrvatskoj, ponuda kredita u poljoprivredi je nedovoljna, a i uvjeti su relativno nepovoljni, posebice s obzirom na instrumente osiguranja kredita i proceduru. Banke izbjegavaju poljoprivredu zbog brojnih razloga - klimatski uvjeti čine kreditiranje poljoprivrede rizičnim poslom, problem dostupnosti tržišnih informacija, nedostatak poduzetničkih ideja, nesavršeno tržište poljoprivrednih inputa i outputa, a niti poljoprivrednici nisu skloni zaduživanju.

Iako se o tome može puno govoriti, samo ću 'nabaciti' nekoliko ideja. Potrebno je mobilizirati štednju ruralnog stanovništva i omogućiti fleksibilnost u financijskom poslovanju. Treba raditi na uspostavi i izgradnji lokalnih financijskih institucija koje će biti specijalizirane za ruralna područja i agrobiznis. Pri tome se ne misli samo na kreditiranje, već na cijeli segment usluga koje moraju uključivati: leasing, fondove rizičnog kapitala, poljoprivredno osiguranje, fondove za nekretnine, garancijske sheme, kao i različite druge programa poput ulaganja u ekološku poljoprivredu, krediti za poljoprivrednike početnike, žene i slično. Usluga ruralnog financiranja je i uspostava servisa konzultantskih usluga iz financija, menadžmenta i marketinga za poduzetnike u ruralnom prostoru.