A upravo to će se dogoditi kada Švedska i Finska budu primljene u Savez, kojem su se desetljećima odbijale pridružiti upravo zbog Rusije i turbulentnih povijesnih odnosa.

Posebno se to odnosi na Finsku, jedinu zemlju koja je protiv tadašnjeg Sovjetskog Saveza u proteklih osamdesetak godina ratovala dva puta.

Prvi put u osvit Drugog svjetskog rata, kada je Njemačka već napala Poljsku, u Zimskom ratu od 30. studenog 1939. godine do 12. ožujka 1940. godine, i drugi put u tzv. Nastavljenom ratu od lipnja 1941. do rujna 1944., kada je Finska faktički bila na strani Njemačke u nadi da će vratiti izgubljenih deset posto teritorija u Zimskom ratu.

A do njega je došlo jer je Moskva strahovala da će Berlin preko Finske krenuti na tadašnji Lenjingrad, današnji Sankt Peterburg, pa je od Helsinkija zatražila pomicanje granice 25 kilometara u dubinu Finske. Naime tadašnja sovjetsko-finska granica na Karelijskom tjesnacu bila je tek tridesetak kilometara udaljena od Lenjingrada.

Ne bi li odobrovoljio Fince, Staljin im je nudio određene teritorijalne ustupke, ali oni su to odbili i došlo je do napada na Finsku. Rat biva okončan Moskovskim sporazumom i iako su Sovjeti uzeli teritorije, njihovi gubici bili su višestruko veći od finskih, izgubili su međunarodni ugled i izbačeni iz Lige naroda. Međutim kasnije će se pokazati da im je to pomicanje granice vjerojatno omogućilo da izdrže krvavu trogodišnju opsadu Lenjingrada, a koju je Hitler započeo samo 18 mjeseci nakon Zimskog rata.

U Nastavljenom ratu Finska formalno nije bila saveznica Njemačke, nije sudjelovala u opsadi Lenjingrada, ali je bila na njenoj strani sve u nadi da će vratiti nazad izgubljeno. Na kraju je morala Sovjetima platiti ratnu odštetu od 300 milijuna dolara plativih u robi u šest godina, došlo je do novog prebijanja teritorijima i u Parizu 1947. godine dvije zemlje potpisale su konačni mirovni ugovor.

Godinu kasnije Moskva i Helsinki potpisuju sporazum o prijateljstvu i suradnji, a temeljem njega finski čelnici obvezuju se da neće ulaziti u zapadni vojni savez, među kojima je i novoosnovani Sjevernoatlantski savez (NATO). Finci su bili svjesni omjera snaga i činjenice da ih je svega 5,5 milijuna te im je neutralnost bila najbolje rješenje.

U narednih 75 godina odnosi dviju zemalja opisat će se kao dobri, a čak i nakon raspada SSSR-a finsko javno mnijenje nije bilo sklono ulasku u NATO.

No nakon ruske invazije na Ukrajinu, u kojoj mnogi vide sličnost sa Zimskim ratom, iako su drugačije brojne povijesne i činjenične okolnosti, raspoloženje u Finskoj se promijenilo i od 12 posto onih koji su bili za NATO stiglo se do 76-postotne podrške ulasku u Savez.

Kada je 28. veljače Sanna Marin, finska premijerka, priopćila da je Finska odobrila slanje vojne pomoći Ukrajini, bilo je jasno da više ništa neće biti isto. Neutralna Finska više nije bila neutralna i bilo je jasno da odnosi s Rusijom, najblaže rečeno, postaju zamrznuti.

'Vjerojatno je tomu da finsko stanovništvo podupre tu ideju pripomoglo povijesno sjećanje na Zimski rat. Sjećanje na to kako to izgleda kad te Sovjetski Savez napadne, a ti ostaneš sam. I želja da su Finci tada dobili oružje kao Ukrajinci sada', kazao je Charly Salonius-Pasternal s finskog Instituta za međunarodne odnose za 'Agendu: Svijet' na HRT-u.

Pekka Haavisto, finski ministar vanjskih poslova, nekoć je bio otvoreni zagovornik bližeg angažmana i suradnje s Rusijom. Međutim danas drugačije razmišlja i za BBC je rekao kako je invazija na Ukrajinu bila prekretnica za njegovu zemlju, koja je desetljećima zadržavala neutralni status.

Osvajajući ukrajinske teritorije, Putin je uz međunarodnu izolaciju dobio NATO na granici na kojoj ga je vjerojatno najmanje očekivao - na granici s Finskom dugom 1300 kilometra ili svega 200 kilometara od Sankt Peterburga, koliko iznosi udaljenost od najbližeg finskog grada Lappeenrante.