Prijedlog novog zakona o radu sindikati su očekivano dočekali na nož. Zastupnik laburista Dragutin Lesar ironično je sažeo efekte provođenja ovakvog zakona – 'Ako ćete imati sreće, radit ćete 56 sati tjedno, do 67. godine života, iznajmljeni putem agencija na vaučere (vrijednosne kupone) nekoliko sati dnevno. I da biste ostvarili 41 godinu mirovinskog staža osiguranja kao uvjet za redovnu mirovinu, morali biste živjeti barem 120 godina'.

Sva sreća, g. Lesar neće morati živjeti 120 godina, što je dobro jer nećemo morati izdvajati za isplatu njegove saborske mirovine kojih pola stoljeća, a i teško da će ga se promjene ZOR-a osobno ticati jer beneficije i plaće koje imaju saborski zastupnici su običnom radniku znanstvena fantastika, iako dobar dio saborskih zastupnika (a i sindikalnih vođa) nisu ništa obrazovaniji od prosječnog hrvatskog radnika. Upravo zbog toga im možda nije jasan prijedlog zakona; 56 sati tjedno radilo bi se dio godine, dok bi opterećenje u ostatku godine bilo manje. No sindikati su se u potpunosti oglušili na neke pozitivne promjene koje donosi ZOR; primjerice radnici bi mogli pokrenuti štrajk već prvi dan kad ne dobiju plaću. Sa druge strane, poslodavci su se uspjeli izboriti za način određivanja naknade plaće ali su izgubili odredbu prema kojoj bolovanje ili godišnji odmor ne bi mogli prekidati otkazni rok. Tako su solomonskim rješenjima sindikati izgubili bitku za blažom fleksibilizacijom, pa se nastavljaju igre bez granica na relaciji Vlada-sindikati, a mi i dalje provodimo vrijeme u iščekivanju figurativnog Godota – strukturnih reformi.

Fleksibilnost plaća i loš timing reformi

Fleksibilnost tržišta rada postala je nova catchphrase političkih programa u Hrvatskoj, ofucana mantra koja bi trebala biti čaroban lijek za perzistentno visoku stopu nezaposlenosti. Generalno gledano, fleksibilnost tržišta rada ogleda se u mogućnosti poduzeća da mjenjaju razinu zaposlenosti u terminima radnika koje zapošljavaju i radnih sati koje oni odrađuju – to dozvoljava poduzećima da se brzo prilagode na promjene u njihovom poslovnom okruženju, primjerice pad potražnje za njihovim proizvodima uslijed recesije. U tom slučaju, vjerojatnost da će radnik dobiti otkaz raste, a vjerojatnost da će nezaposleni naći posao pada, pa pregovaračka moć poduzeća raste i ona mogu smanjiti plaće radnicima kroz pregovaranje o nadnicama. No čest je slučaj da su nadnice i plaće 'ljepljive-prema-dolje' (eng. sticky-down), što znači da se uslijed recesije plaće zaposlenih ne smanjuju, već se samo usporava njihov rast, što onemogućava prilagodbu kroz plaće, pa se ona mora odviti kroz otpuštanje radnika, ili barem tako smatraju neoklasični ekonomisti.

Paul Krugman je nedavno pisao o paradoksu fleksibilnosti plaća kao jednom od ključnih postulata makroekonomske analize; kada se ekonomija nalazi u zamci likvidnosti(gdje ekspanzivna monetarna politika ne smanjuje kamatne stope), fleksibilnost plaća više šteti nego koristi(pročitajte Krugmanov rad na koji se poziva ovdje). Razduživanje (eng. deleveraging) vodi padu agregatne potražnje, što u slučaju relativno strme agregatne ponude uslijed veće fleksibilnosti nadnica i cijena vodi većem padu outputa. Možda ovaj keynezijanski argument i nije toliko relevantan za Hrvatsku, no on povlači za sobom jednu drugu problematiku koja je možda i bitnija od same fleksibilizacije, a to je timing reformi. Ako je Europa (a i Hrvatska) doista u zamci likvidnosti, doista je paradoksalna činjenica da bi reforme danas mogle samo produbiti krizu.

Hartzove reforme u Njemačkoj kao ogledni model

Tzv. Hartzove reforme koje je Njemačka provela na tržištu rada u periodu 2003-2005 smatraju se jednim od najambicioznijih pokušaja da se restrukturira tržište rada jedne napredne ekonomije. Reforme su uključivale ojačavanje programa privremenog zapošljavnja (njem. Kurzarbeit), restrukturiranje zavoda za zapošljavanje, subvencije na plaće u određenim sektorima i u konačnici, drastično smanjivanje naknada za nezaposlene dugotrajno nezaposlenima. Iako je ovaj model polučio skoro pa povijesni uspjeh u smanjivanju strukturne komponente nezaposlenosti, kod njemačke je javnosti on izazvao žestoke kritike, prvenstveno zato jer je imao nejednake efekte na različite kategorije radnika. Ekonomisti Tom Krebs i Martin Schneffel u radu koji im je izdao MMF identificiraju glavne gubitnike tih reformi, a to su dugotrajno nezaposleni i niže kvalificirani radnici zaposleni na nesigurnim poslovima. Pitanje je da li bi ovakva vrsta reformi u ovom trenutku uopće imala kakvog efekta u južnim zemljama EU-a gdje su naknade za dugotrajno nezaposlene već dovoljno niske.

Dualnost na tržištu rada i investiranje u radnike

Onaj dio njemačkog recepta koji i Hrvatska očito namjerava implementirati je daljnje ojačavanje dualnosti na tržištu rada – radnika sa ugovorima na neodređeno i određeno vrijeme. Snažna zaštita radnih mjesta insidera-radnika sa ugovorima na neodređeno štiti tu kategoriju radnika od downsizinga u krizi, dok su radnici sa ugovorima na određeno na vjetrometini šokova poslovnih ciklusa. Situacija se novim ZOR-om pogoršava, jer se sada rad preko agencija za privremeno zapošljavanje produljuje sa maksimalno jedne na tri godine. Dualnost na tržištu rada je razlog zašto je u zemljama poput Španjolske ili Italije porasla nezaposlenost mladih, dok su stariji, dobro ustoličeni radnici podnijeli manji teret krize. Neki španjolski ekonomisti čak predlažu potpuno ukidanje ugovora na određeno i uvođenje jedinstvenih, otvorenih ugovora o radu. Postoji još jedan razlog zašto bi se udio ugovora na određeno trebao smanjiti na minimum; tvrtke nemaju nikakvog poticaja investirati u specifična znanja radnika na ugovorima na određeno. Takve investicije se mogu promatrati kao zaštita radnih mjesta, jer je trošak otpuštanja radnika u čije je obrazovanje poduzeće investiralo onda nije samo eventualna otpremnina. Sa druge strane, odlika dobrih managera je u tom slučaju sačuvati radnike pod svaku cijenu, a cost-cutting provesti drugdje (primjerice kvalitetnim managementom operacionih rizika). Naravno, hrvatski manageri su nespremni financirati dodatnu edukaciju radnika, jer istraživanje koje je proveo MojPosao/EduCentar pokazuje da je programe dodatne edukacije 77% radnika plaćalo samo, a 31% radnika izjavilo je da njihovi poslodavci ne ulažu u njihovu edukaciju, već bi to očekuju od njih samih.

Kakve nam reforme trebaju?

Glavni ekonomist MMF-a Olivier Blanchard nedavno je iznio vrlo lucidan osvrt na vrste reformi koje su se provele europske zemlje, te mikro i makro-fleksibilnost na tržištu rada. Mikrofleksibilnost se sastoji od zaštite radnih mjesta kao što su otpremnine i naknade za nezaposlene, a makrofleksibilnost se tiče kolektivnog pregovaranja sa socijalnim partnerima. On smatra da je ispravna mantra ‘zaštitite radnike, a ne radna mjesta!’ . Stoga, mikrofleksibilnost bi se trebala postići povećanjem naknada za nezaposlene, a ne zaštitom radnih mjesta, dok bi se dualizam na tržištu rada u potpunosti trebao ukinuti. Sa druge strane, makrofleksibilnost bi se trebala postići kombinacijom kolektivnog pregovaranja na nacionalnoj i na razini poduzeća, ali nikako ne na nivou sektora. Od krucijalne važnosti je i povjerenje među socijalnim partnerima, kojeg očito u ovoj zemlji kronično nedostaje. Zapravo, moguće je da se radnici (ili sindikati) i Vlada ne razumiju baš najbolje; vjerujem da većina radnika zapravo ne želi zaštitu radnog mjesta na način da nikako ne može dobiti otkaz, već zaštitu od izrabljivanja. A tu glavnu ulogu igraju radni sudovi koji bi trebali rješavati sporove između radnika i poslodavaca pravedno, efikasno i brzo. No poznato je da se brzina sudstva u Hrvatskoj mjeri protekom geoloških doba planeta Zemlje, pa je vrlo moguće da bilo kakve reforme (ako se ikada i provedu) na tržištu rada u ovakvom institucionalnom okviru (velika, neefikasna država) neće generirati željene rezultate.