Prije 60 godina tek od 10 do 20 posto Kineza bilo je kratkovidno. Danas se taj udio popeo na nevjerojatnih 90 posto. U glavnom gradu Koreje, Seulu, čak 96,5 posto 19-godišnjaka je kratkovidno.

Epidemija nije ograničena samo na Aziju. U SAD-u i Europi oko pola mladih je kratkovidno, što je 100 posto više nego prije pola stoljeća. Prema nekim procjenama, do kraja desetljeća u svijetu bi moglo biti oko 2,5 milijardi kratkovidnih ljudi.

Ovaj problem uzrokuje brojne neugodnosti jer kratkovidni moraju nositi naočale i leće ili moraju korigirati vid laserskim operacijama. No sve to ne rješava temeljni uzrok – izduženu očnu jabučicu zbog koje se svjetlost koja stiže iz daljine fokusira malo ispred mrežnice u pozadini oka, a ne izravno na njoj. U teškim slučajevima deformacija razvlači unutrašnje dijelove oka pa se povećavaju rizici od odvajanja mrežnice, katarakte, glaukoma te čak sljepoće.

Budući da oko raste tijekom djetinjstva, miopija se uglavnom razvija tijekom školske dobi i adolescencije. U istočnoj Aziji danas petina ljudi studentske dobi ima ekstremni oblik miopije, a očekuje se da bi polovina njih mogla nepovratno izgubiti vid.

Ovakav razvoj događaja potaknuo je intenzivnija istraživanja i potragu za uzrocima epidemije.

Utjecaj gena?

Miopija se desetljećima povezivala s genima. Naime istraživanja provedena 1960-ih godina na jednojajčanim i dvojajčanim blizancima pokazala su da su geni važan čimbenik rizika. Analizama genoma otkriveno je više od 100 područja u DNK koja su povezana s kratkovidnošću.

Međutim s vremenom je postalo očito da geni ne mogu biti jedini uzrok miopije. Jasna potvrda tome stigla je u istraživanju koje je 1969. provedeno među Inuitima na sjeveru Aljaske, čiji se životni stil naglo promijenio. Među odraslima koji su rasli u izoliranim zajednicama tek je dvoje od 131 njih imalo miopiju. Među njihovom djecom i unucima taj je udio porastao na 50 posto. Genetske promjene zbivaju se previše sporo da bi objasnile tako brzu promjenu. Stoga je postalo očito da na rizik utječu i neki čimbenici u okolišu.

Knjiški moljci?

Jedan od prvih takvih utjecaja – provođenje brojnih sati pred knjigom – zabilježio je još prije 400 godina njemački astronom i optičar Johannes Kepler. Ova ideja uhvatila je korijena tako da su do 19. stoljeća brojni oftalmolozi preporučivali učenicima da svako toliko odmaraju oči od čitanja.

Suvremeni porast učestalosti miopije mogao bi se na sličan način povezati s čitanjem i učenjem, ali i sa sve intenzivnijim korištenjem računala, tableta i pametnih telefona. Ovaj trend posebno je izražen u istočnoazijskim zemljama u kojima su djeca pod snažnim pritiskom da provode više vremena u školama i za knjigom. Prošlogodišnje izvješće Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj pokazalo je da prosječni istočnoazijski 15-godišnjak tjedno provodi 14 sati pišući domaće zadaće. Njegovi britanski vršnjaci uče pet sati, a američki šest.

Igra na otvorenom

No ova ideja ipak se nije održala. Neka istraživanja provedena početkom 2000-ih pokazala su da rizik za kratkovidnost ne ovisi u većoj mjeri o broju sati provedenih za računalom ili knjigama. Istovremeno je u prvi plan izbio drugi čimbenik. Godine 2007. Donald Mutti i njegovi suradnici na Ohio State University College of Optometry u Columbusu predstavili su rezultate praćenja 500 djece u dobi između osam i devet godina koja su imala zdrav vid, a u studiji je praćeno kako su provodila dane, koliko su se igrala i gdje.

Pet godina nakon početka istraživanja svako peto dijete bilo je kratkovidno, a jedini zajednički čimbenik u okolišu bio je povezan s količinom vremena provedenog u zatvorenom – što su se djeca manje igrala vani, to je rizik za miopiju bio veći.

Godinu dana kasnije do istog zaključka došla je skupina australskih znanstvenika koji su pratili čak 4000 djece u Sydneyju.

Kako svjetlost djeluje?

Nakon ove potvrde trebalo je još razjasniti zašto otvoreni prostor djeluje pozitivno, a zatvoreni negativno na razvoj miopije.

Neka istraživanja na životinjama pokazala su da pozitivan učinak ima snažna svjetlost. Godine 2009. objavljena je studija provedena na pilićima u kojoj su mijenjane samo količine svjetla. Rezultati su pokazali da izloženost pilića razinama svjetla kakve su uobičajene za otvorene prostore smanjuje miopiju za oko 60 posto. Slični rezultati dobiveni su u istraživanjima na rezus majmunima.

No znanstvenicima još uvijek nije bio jasan mehanizam koji uzrokuje miopiju. Vodeća teorija trenutno je da svjetlost stimulira oslobađanje dopamina u retini te da taj neurotransmiter sprečava izduživanje oka tijekom razvoja. Najbolji dokaz u prilog ovoj teoriji dalo je istraživanje na pilićima provedeno 2010. u kojem su u oči životinja ubrizgani blokatori dopamina.

Koliko svjetla je dovoljno?

Na temelju epidemioloških studija Ian Morgan s Australian National University u Canberri procijenio je da djeci za zdrav razvoj očiju dnevno treba oko tri sata svjetla jačine oko 10.000 luksa. To je intenzitet svjetlosti koju dobivamo kada sa sunčanim naočalama na očima za sunčanog ljetnog dana ležimo u sjeni stabla. U dobro rasvijetljenim uredima ili učionicama on obično ne prelazi 500 luksa. Drugim riječima, djeca bi, ovisno o geografskoj širini i klimatskim uvjetima, trebala provoditi na otvorenom dva do tri sata dnevno.

Ove rezultate potvrdili su eksperimenti u kineskim i tajvanskim školama u kojima su djeca bila poticana da više vremena tijekom odmora provode na otvorenom.

Nažalost, u mnogim dijelovima svijeta, uključujući SAD, Europu i istočnu Aziju, djeca na otvorenom provode samo sat ili najviše dva.