'Čovjek sam od vjere. Bojim se jedino Boga i svoje žene', kazao je Lech Walesa, bivši poljski predsjednik i lider sindikata Solidarnost redatelju Andrzeju Wajdi u dokumentarcu 'Čovjek nade'.

Danuta Walesa nije krenula putem gore spomenutih dama, ali njezina potpora iz sjene uvijek je bila snaga čovjeku koji je od električara u brodogradilištu dogurao do najznačajnije figure u novijoj poljskoj povijesti i dobitnika Nobelove nagrade za mir 1983. godine. Zbog straha da ga komunističke vlasti neće pustiti u zemlju po povratku iz Osla primila je nagradu umjesto njega.

'Za osmero djece ja sam bila majka, učiteljica, kuharica, čistačica, njegovateljica i nisam imala vremena ni za što drugo. U stanu smo imali gomilu sindikalaca, savjetnika, političara, novinara i luđaka koji su kod nas hrlili od zore do kasno u noć. Bio je to potpuni kaos umjesto normalnog doma', zapisala je u opsežnoj biografiji 'Snovi i tajne', a koja je po objavi 2011. godine zbog otvorenog pisanja o usamljenosti u turbulentnim vremenima izazvala pomutnju u Poljskoj.

Od Praškog proljeća do Baršunaste revolucije

Olga Havlova, prva supruga čehoslovačkog disidenta, kasnije i prvog predsjednika Češke Vaclava Havela, svoje političko djelovanje započela je uz njega nakon što su u kolovozu 1968. sovjetski tenkovi ušli u komunističku Čehoslovačku kako bi ugušili pokret za demokratske reforme poznatiji kao Praško proljeće.

Havel u periodu od upada Sovjeta pa do Baršunaste revolucije nije mogao javno objavljivati ​svoje radove, kazalištima nije bilo dopušteno prikazivati ​​njegove drame i postupno je istisnut iz javnih kulturnih aktivnosti te je postao jedan od najistaknutijih disidenata.

Nakon što je 1979. osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog protudržavnog djelovanja, Olga je preuzela na sebe izradu i tiskanje disidentskih rukopisa, što je prije vodio njezin suprug. Zbog toga je optužena za rušenje republike u slučaju Karavan, ali kazneni progon ukinut je nakon pada komunističke vlade, kada je postala prva dama Češke Republike.

Mučena i premlaćivana

Winnie Madikizela-Mandela većinu svog života, kao i njezin suprug Nelson Mandela, posvetila je borbi protiv aparthejda u Južnoj Africi. Nakon što je Mandela osuđen na zatvor 1963. godine, u kojem je proveo narednih 27 godina, prometnula se u glavnog borca protiv državne politike rasne diskriminacije.

Zbog političkog djelovanja redovito je pritvarana, stavljana u kućni pritvor, držana pod nadzorom, zatvarana i protjerana u udaljeni grad Brandfort. Iza rešetaka je provela 491 dan u Centralnom zatvoru Pretorije, a mjesecima i u samici, u kojoj je bila mučena i premlaćivana. Nakon 28 godina par je zajedno ponovno viđen 1990. godine, ali brak nije izdržao. Razišli su se nakon šuškanja o obostranoj nevjeri 1992. godine, a četiri godine kasnije i službeno su se razveli.

Nova nada Rusije

I dok su se Havlova i Madikizela-Mandela dokazale u borbi za bolji život, pred Tihanovskom u Bjelorusiji i Navaljnajom u Rusiji još je dugačak put.

A Navaljnaja je na njemu izgubila supruga Alekseja, najznačajnijeg ruskog oporbenog čelnika u posljednjem desetljeću, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima umro u kaznenoj koloniji IK-3 u Karpu, oko 1900 kilometara sjeveroistočno od Moskve te 60 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga. Iako je dva desetljeća bila suprugova desna ruka, za razliku od njega - nikada nije bila politička figura. Međutim nakon njegove smrti to se, čini se, promijenilo. Postala je nova nada Rusije.

'Ubivši Alekseja, Putin je ubio pola mene, pola mog srca i pola moje duše. Ali još uvijek imam drugu polovicu i ona mi govori da nemam pravo odustati. Nastavit ću put Alekseja Navaljnog', poručila je u prvoj poruci nakon smrti supruga Julija Navaljnaja i tako jasno dala do znanja da ulazi u političku borbu protiv ruskog režima i predsjednika Vladimira Putina.

Disidentica u egzilu

Za razliku od nje, Svetlana Tihanovska započela je svoju borbu 2020., kad je njezinu suprugu Sergeju zabranjeno da bude protukandidat Aleksandru Lukašenku na izborima. Umjesto njega, ona mu se odlučila suprotstaviti, a suprug je postao šef njezine kampanje. Međutim uhićen je te optužen za organiziranje masovnih nemira i izazivanje društvene mržnje.

Njoj je pak dopušteno biti kandidatkinjom na izborima jer u Lukašenkovu taboru nitko nije vjerovao da žena ima šanse pobijediti. No okupljanja ljudi na skupovima potpore govorila su suprotno. Kada je 9. kolovoza 2020. Lukašenko proglasio izbornu pobjedu, izbili su dotad neviđeni nemiri u Bjelorusiji rezultiravši krvavim glavama i velikim brojem uhićenih. U strahu da i ona ne završi iza rešetaka, Tihanovska je pobjegla u Litvu, a suprug joj je nekoliko mjeseci kasnije osuđen na 18 godina robije.

U ljeto prošle godine Vrhovni sud u Minsku potvrdio joj je u odsutnosti petnaestogodišnju kaznu zatvora zbog izdaje države, zavjere radi preuzimanja državne vlasti na protuustavan način, stvaranja ekstremističke grupe, javnog pozivanja na sankcije i izazivanja mržnje. S dvoje djece danas živi u inozemstvu i vrlo aktivno politički djeluje u nadi da će Lukašenku uskoro doći kraj.