'Na ulici sam završio iz jednostavnog razloga. Recimo, ako unajmite stan, morate ga redovito plaćati. Stanodavac će vam oprostiti jedan mjesec, ali iduća dva neće. Danas je vrlo lako završiti na ulici. Podstanari su na neki način situirani beskućnici. Jednom nogom ste već na ulici. Tu možete završiti vrlo lako', ispričao nam je 53-godišnji Osječanin Dragan Todorić, koji je na ulici završio prije godinu dana.

Po struci je rukovoditelj građevinskih strojeva, a u Zagreb je stigao prije pet mjeseci u nadi da će u novoj okolini početi novi život. No posla za njega nema jer je, kaže, prestar. Barem su mu tako rekli potencijalni poslodavci.

Sličnu priču ima i njegova vršnjakinja Dijana Strugar. Nakon razvoda, ostala je i bez posla, podstanarski stan više nije mogla plaćati, pa ju je put doveo u prihvatilište Velika Kosnica nadomak Zagreba.

'Ovdje sam dvije godine. Aktivno tražim posao, no s obzirom na moje godine, to je vrlo diskutabilno. Pitanje je hoću li do mirovine dobiti posao. I moja kćer je sa 30 godina ostala bez posla i već ga godinu dana ne može pronaći. Znamo kakva je situacija u Hrvatskoj. Ljudi svakodnevno ostaju bez posla, teško da ću ga i ja pronaći', kaže Strugar.

Po struci je ekonomski tehničar, no radila je, kaže, sve i svašta, samo da si može pokriti osnovne životne troškove. Danas je pala na 600 kuna socijalne pomoći. Polovicu tog iznosa daje svom maloljetnom sinu, za kojeg skrbi njezin bivši suprug. 'Ukinu li mi i tih 600 kuna, ne znam od čega ću živjeti', strahuje Dijana koja vjeruje da bi se u njezinom životu ipak moglo dogoditi čudo.

'Nada zadnja umire, pa tako i u meni. Još uvijek se nadam nekom čudu, da ću uspjeti pronaći neki posao, da ću se uspjeti izvući odavde i otići negdje živjeti normalno - živjeti poput vas.'

Normalnom životu nada se i 19-godišnji Karlo, koji je u prihvatilištu već šestu godinu skupa sa svojom obitelji. Tu su stigli nakon što im je požar progutao obiteljsku kuću. Srednju školu nije završio jer, nakon što su izgubili dom, nije imao snage za to.

'Nemam novca, nemam sedam kuna za kavu. Teško mi je. Sramota me reći gdje sam, uglavnom zbog reakcija ljudi. Hvala Bogu, nisu me svi prijatelji odbacili, iako je bilo slučajeva odbacivanja, omalovažavanja. Cijenim prijatelje koji su ostali sa mnom.'

Karlo je tek jedan od 20-ak osoba mlađih od 35 godina koji se nalaze u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici. Njihov broj bio je i veći, no neki su se nasreću uspjeli zaposliti, kaže upravitelj Zvonko Mlinar.

'Tijekom ljeta neki su uspjeli pronaći posao, riječ je o sezonskim poslovima. Nadam se samo da, kad krene zima, neće opet završiti kod nas', ističe Mlinar.

U prihvatilištu je trenutno 142 korisnika. Nekima od njih, u njemu nije mjesto.

'Imamo oko 40 korisnika koji su psihički bolesni i ispunjavaju uvjete za smještaj u dom za psihički bolesne. Imamo 12 ljudi preko 70 godina koji bi trebali biti u nekom staračkom domu jer im mi ne možemo pružiti primjerenu skrb', otkriva Mlinar.

Prihvatilište se prošle godine obratilo resornom ministarstvu da one najkritičnije korisnike smjesti u domove, no odgovor nisu dobili. Nisu im u susret izašli ni domovi, s obzirom na ograničeni kapacitet. Prema zakonu, u prihvatilištu se može ostati najduže pola godine. No centri za socijalnu skrb spremni su produljiti smještaj u dogovoru s prihvatilištem, pojašnjava Mlinar. Neki od njihovih korisnika tu su već starosjedioci.

'Imamo nekoliko korisnika koji su kod nas 15-ak godina, no riječ je o onima kojima je to stil življenja.'

Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi između osam i 10 tisuća beskućnika. Čak 100 tisuća ljudi prima pomoć za uzdržavanje. Prihvatilišta u manjim gradovima muku muče sa smještajnim kapacitetima, a jedan od problema je i nedostatak zakonskih okvira i općenito politika kojom bi se riješio problem beskućnika u Hrvatskoj. U karlovačkom Centru za beskućnike pokušavaju riješiti taj problem.

'Skrbimo za svoje beskućnike kroz školovanje. Imamo njih sedam na tečaju za suhu gradnju, osposobljavamo ih za vožnju viljuškara. Sada imamo s Gradom 15 stanova koje bi trebali obnoviti za beskućnike. Recimo da imamo dosta dobru situaciju u Karlovcu u odnosu na druge dijelove Hrvatske', kaže Petar Banić.

Svi po završetku tečaja imaju osiguran posao kod privatnih poduzetnika. A na njima je, ističe Banić, da se iskažu na radnom mjestu i tako krenu u novi početak. U novi početak vjeruju i glavni akteri naše priče.

'Nemojte me gledati drugačije. Danas-sutra svatko može biti u mojoj poziciji. Znate da u Hrvatskoj masa ljudi ima kredite, ostaju bez posla, ne mogu otplaćivati stanove, deložacije su... Sutra ovdje može završiti bilo tko. Bilo tko!'