U razgovoru za tportal koordinatorica istraživanja IMO-a dr. sc. Sanja Maleković prvi puta otkriva stručne razloge Vladine odluke i protivi se politiziranju teme i pristupu, kako kaže, 'neka susjedu crkne krava'. Umjesto konkurencije suparnika, zagovara suradnju unutar regija. Ova doktorica ekonomije u području regionalnog razvoja godinama se bavi ovom problematikom, te je za potrebe Europske komisije angažirana na ocjenjivanju programa CARDS, PHARE i prve komponente IPA-e od 2005. godine do danas. U suradnji s kolegama iz IMO-a trenutno za EK ocjenjuje postignuća IPA programa od 2006. do 2012. u osam zemalja regije, što će poslužiti kao jedna od osnova za primjenu novog programa IPA (IPA 2) u regiji. Naglašava, Europa ne daruje i ne dijeli novac, nego pruža mogućnosti Hrvatskoj uz pretpostavku da znamo što treba učiniti.

Zašto podržavate uspostavljanje dvije statističke regije, a ne tri ili više?

Utvrditi statističke regije, osobito podjelu najbolju za cijelu zemlju, izrazito je složen posao s kojim se i sve druge članice EU-a suočavaju. Institut za međunarodne odnose od 2004. godine do danas sudjeluje u razmatranju svih mogućih opcija statističke podjele Hrvatske i naše nedavne analize potvrdile su da je definiranje dvije statističke regije najpovoljnije rješenje jer cijeloj Hrvatskoj omogućava status manje razvijenog područja, barem do 2027. godine. Do tada će sva područja Hrvatske moći koristiti sredstva iz strukturnih fondova s najvećim stupnjem povoljnosti. Dvije regije olakšat će planiranje i provedbu razvojnih projekata, jednaka pravila u cijeloj zemlji, što će povećati apsorpcijski kapacitet Hrvatske. Naglašavam, to ne sprečava državu u usmjeravanju sredstava na pojedina geografska područja unutar statističkih regija. Drugim riječima, država može unutar pojedine statističke regije usmjeriti više sredstava prema slabije razvijenim županijama.

Konkretno, omogućava se bolje iskorištenje predviđenih 450 milijuna eura do kraja 2013. godine i 1,1 do 1,5 milijardi eura svake naredne godine. Znači, za dobre projekte bit će dovoljno sredstava i ključno je hoćemo li ih uspjeti pripremiti. Svu pažnju na to moramo usmjeriti jer je kraj 2016. rok za ostvarivanje prve runde sredstava, za šest mjeseci članstva u 2013. godini. Sve buduće godišnje alokacije morat će se povlačiti u roku od samo dvije godine, iako Hrvatska namjerava osigurati produljenje na tri godine, što bi bilo vrlo poželjno.

Sve rasprave od sutra nadalje trebamo usmjeriti isključivo na ključna pitanja: kako identificirati projekte ključne za razvoj općina, gradova, županija i onda čitave Hrvatske, koje projekte prijavljivati, kako formirati i osposobiti timove podnositelja, kako im olakšati ovaj proces, kako osigurati financijsku potporu projektima, pripremu projekata i onaj dio koji treba financirati Hrvatska. Ovo posljednje je naročito značajno za veće infrastrukturne i druge strateške razvojne projekte od dugoročnog značenja za smanjivanje postojećih regionalnih razlika u Hrvatskoj te za jačanje regionalne konkurentnosti. A o konkurentnosti hrvatskih regija će ovisiti cjelokupna gospodarska konkurentnost Hrvatske, čiji je rang upravo ove godine zabilježio značajan pad.

Manje razvijena područja boje se neravnopravnog položaja u konkurenciji s razvijenijima. Mislite li da će se unutar Kontinentalne i Jadranske regije razviti ipak suradnja jača od nadmetanja, budući da nijedan dio zemlje nije osobito bogat? Kako to postići kad se već sada govori o utrci?

U vezi homogenosti i logičnosti definiranja regija nema idealnog rješenja. Znatne razlike razvijenosti postoje i sada, te su, primjerice, u Jadranskoj Hrvatskoj gradovi Rovinj i Knin, a i unutar pojedinih županija izuzetno su velike razlike u razvijenosti nekih gradova i općina. Predložena klasifikacija na dvije regije najbolje je rješenje u sadašnjim okolnostima za cjelinu Hrvatske. Smatramo da je dobro ako ne postoji 'granica', pa makar i statistička ili formalna, između županija sjevera Hrvatske jer će to povećati apsorpcijski kapacitet i olakšati dizajn i provedbu većih projekata od interesa za više županija.

Značajno je da Hrvatska i dalje ima nadležnosti određivanja kriterija i prioriteta projekata te nema nikakvog razloga sumnjati da bi ova podjela automatski podrazumijevala manja sredstva za istočne županije. Ravnopravnost svih područja u povlačenju sredstava EU-a je nužna s obzirom na određeno natjecanje koja će se neminovno odvijati između 429 općina te 127 gradova, poglavito između većih i manjih gradova. Jasno je da sada nisu ravnopravni ni u pogledu poznavanja pristupa, procedura i pravila korištenja sredstava fondova EU-a, u sposobnosti pripreme, kandidiranja i provedbe projekata i vlastitog financiranja.

Treba jačati sposobnosti podnositelja projekata (jedinice lokalne i regionalne samouprave, javni sektor, županije, poduzetnici, obrtnici, udruge), koordinatora (regionalne razvojne agencije, županijske, općinske i gradske uprave) i osigurati stručnu pomoć. Dalje, nužno je financirati pripreme projekata i osigurati dio koji Hrvatska mora izdvojiti uz sredstva EU-a. I treće, poboljšati propise koji su popratni dio natječajne dokumentacije te smanjiti birokratske prepreke u procedurama prijavljivanja

U tom smjeru već idu aktivnosti. Ove godine Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a već je izdvojilo 12 milijuna kuna kroz 'Program priprema lokalnih projekata na potpomognutim područjima' putem kojega se nastoji pridonijeti bržem društveno-gospodarskom razvoju najslabije razvijenih područja RH pružanjem financijske pomoći u izradi projektne dokumentacije za lokalne razvojne projekte utemeljene na strateškim razvojnim dokumentima, a prihvatljive za financiranje iz fondova EU-a.

Jednom kad dobije takvu državnu pomoć, što bi općina prvo trebala napraviti da ne ostane samo na vječnim subvencijama ministarstava dok drugi nižu table s plavom zastavom Europske unije i otvaraju radove?

Nova kohezijska politika EU-a, čiji su osnovni instrument strukturni fondovi, nedavno je trasirana. I mi u Hrvatskoj moramo se brže prilagoditi jer je lokalna i županijska razina trenutno usmjerena na manje projekte, na razvoj bazičnog poduzetničkog okruženja, na cestovnu i komunalnu infrastrukturu. Iako je to izuzetno značajno, moramo definirati razvojne projekte koji će povećati konkurentnost temeljenu na novim tehnologijama, znanju i inovativnosti.

Realno je očekivati da će nakon pristupanja strukturni fondovi postati najvažniji izvor financiranja investicija na regionalnoj i lokalnoj razini u Hrvatskoj. Kako bi se osiguralo da najslabije razvijena područja u Hrvatskoj maksimalno iskoriste nove mogućnosti, moramo napraviti niz koraka. To je, primjerice, sustavno jačanje sposobnosti za strateško planiranje na razini županija, gradova i općina uz poticanje sustavnog uključivanja poduzetnika, obrtnika te udruga u prijavljivanje i provedbu projekata, uključujući izradu i prijavljivanja većih projekata sa značajnijim i dugoročnijim učincima na razvoj. To je lakše napraviti zajedničkom suradnjom više općina, pa i županija.

Priprema jednog više milijuna eura vrijednog infrastrukturnog projekta može trajati i dvije do tri godine. Ovakvi projekti zahtijevat će stoga značajnu podršku sa svih razina, uz izvanrednu osposobljenost podnositelja prijave kako bi se osigurala sva potrebna natječajna dokumentacija te često podrazumijevaju i neophodno rješavanje imovinsko-pravnih odnosa.

Kohezijski i strukturni fondovi daleko su veći od svih pretpristupnih, od CARDS-a do IPA-e, ali postoje korisna iskustva. Što smatrate najvažnijim?

Institut za međunarodne odnose od 2007. godine analizira kapacitete županija za korištenje fondova EU-a i rezultati posljednjeg istraživanja nedvojbeno su ukazali na značajan porast tih kapaciteta. Po angažiranosti zaposlenika među županijama i dalje postoje razlike, ali se smanjuju. Županijske institucije zajedno s jedinicama lokalne samouprave najuspješnija su kategorija korisnika programa EU-a u okviru dostupnih natječaja. Analiza pokazuje da dosadašnji uspjeh u korištenju fondova EU-a nije povezan s veličinom i stupnjem razvijenosti, već je presudan broj zaposlenih na pripremi i provedbi projekata. To znači da i slabije razvijene županije mogu očekivati značajne rezultate kada se odluče više investirati u razvoj ljudskih resursa. S druge strane, očito je da neke razvijenije jedinice do sada nisu uspjele realizirati vlastite potencijale na području korištenja fondova EU-a u mjeri koja bi odgovarala njihovoj gospodarskoj i financijskoj snazi.

Zato će sve razine vlasti morati dati maksimalnu potporu najslabije razvijenim jedinicama lokalne samouprave za pripremu i realizaciju strateških projekata. Pritom svaki projekt mora biti vezan za izrađene ključne regionalne strateške dokumente – županijske razvojne strategije i druge sektorske strategije i programe. I na osnovu toga već sada moramo na centralnoj i županijskim razinama utvrditi tematske prioritete, u skladu sa Strategijom Europa 2020, krovnim strateškim razvojnim dokumentom EU-a. Iako su nam nužni i poželjni veliki infrastrukturni projekti, ulaganja u zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, navodnjavanje poljoprivrednih površina i sl., moramo znati da će najmanje 25 posto iz strukturnih fondova namijenjenih slabije razvijenim regijama trebati investirati u poticanje zapošljavanja, socijalnog uključivanja i obrazovanje.

U tom smislu, sve rasprave treba usmjeriti na konkretne i konstruktivne aktivnosti kako se pripremiti za dobivanje sredstava iz fondova EU-a jer je vremena jako malo, a posla jako puno.