Naši su se roditelji i njihovi roditelji s njome morali pomiriti, jer su znali da ih samo jedan pogrešan potez dijeli od nuklearnog rata. Četiri je puta sudbina svijeta ovisila o tome da nitko ne napravi takav pogrešan potez – 1954., u vrijeme Prve tajvanske krize, 1962., kada je Kubanska kriza tresla čovječanstvo, 1973., u vrijeme Jom-kipurskog rata, i, ponajviše, 1983. godine. Ovaj posljednji put vjerojatno je i najmanje poznat, iako nam je tada sudnji dan bio najbliži – ali se drama nije odvijala na televiziji, nego u dubokoj tajnosti.

Odbrojavanje do Armagedona

Cijela je godina bila parada užasa. Američki predsjednik Ronald Reagan odlučio je SSSR-u pokazati zube. Prozvao ga je „carstvom zla“ i najavio drastično povećanje američkog vojnog proračuna. Saveznici dvaju supersila već su pucali jedni na druge u Angoli, Jemenu, Nikaragvi i drugdje. SAD su na naoružanje trošile više nego ikada prije, a vojska je pokrenula niz operacija koje su trebale neprestano držati Sovjete na rubu živaca. Američki bombarderi dojurili bi do sovjetskih granica i u posljednji bi se tren okrenuli. Mornarica je vježbala približavanje sovjetskim obalama uz izbjegavanje radara. U Europi je pak najavljeno raspoređivanje američkih nuklearnih projektila srednjeg dometa (Pershing II) i krstarećih projektila (Gryphon). Činilo se da Amerikanci planiraju ne samo voditi nuklearni rat sa SSSR-om, nego u njemu i pobijediti. Dok su Zapadnu Europu tresli masovni prosvjedi protiv nuklearnog oružja, u rujnu su nad Pacifikom sovjetski lovci srušili južnokorejski putnički avion koji je slučajno zalutao u njihov zračni prostor. Piloti su dva sata nastojali natjerati Korejce da se okrenu, ali oni u panici nisu znali što ovi žele od njih.

Ne bi bilo prvi put da se špijunski avion maskira kao putnički, stigla je komanda za rušenje, i poginulo je 269 ljudi, uključivši jednog američkog kongresnika. Amerikanci su znali da se radilo o katastrofalnoj pogreški, ali su iskoristili situaciju za protusovjetsku propagandu. Još se opasniji incident desio nekoliko tjedana kasnije, ali daleko od očiju javnosti. Sovjetski sateliti detektirali su lansiranje američkih projektila. Radilo se o računalnoj pogreški i dežurni časnik, pukovnik Stanislav Petrov odlučio je da neće na to reagirati.

Međutim, taj incident, kao i uspješna izbjegavanja sovjetskih radara od strane američkih brodova i aviona, povećali su kod sovjetske komande strah da njihovi sustavi za uzbunijivanje nisu adekvatni i da bi se Amerikanci zbog toga mogli odlučiti na iznenadni nuklearni udar. Bilo je to vrijeme kada su Sovjeti imali samo petnaestak minuta da reagiraju na američki napad, a raspoređivanje raketa u Europu skratilo bi to na manje od šest minuta. Zbog toga je KGB poduzeo masivne mjere da predvidi američki napad prije nego što se dogodi.

U sklopu projekta RYaN (Raketno-jadernoje napadenje) špijuni su se infiltrirali u Pentagon, Downing Street, glavnu komandu NATO-a u Bruxellesu. Cijela je operacija bila vrlo nejasna i načini obrade podataka nisu bili razrađeni (iskusni sovjetski špijuni smatrali su je gubitkom vremena) – pa se pratilo sve i svašta. Primjerice, kretanje vrijednosti hrane u američkim trgovinama, pa čak i razine zaliha u američkim bankama krvi, jer bi njihovo povećavanje moglo značiti da se SAD pripremaju za rat. A na jesen 1983. izgledalo je kao da upravo to čine.

Gorjet će nebo

Dana 25. listopada američka vojska izvršila je invaziju na malenu karipsku državu Grenadu. Ta je bivša britanska kolonija tek nedavno bila stekla nezavisnost i u njoj je bio uspostavljen socijalistički režim. Iako ondje nije bilo sovjetske vojske, Reagan je smatrao da bi bilo nedopustivo da još jedan karipski otok – nakon Kube – postane sovjetski saveznik. Bio je to loš znak. U studenom 1983. NATO je u Europi poduzeo veliku vojnu vježbu Autumn Forge 83.

Pokrenute su na tisuće vojnika i strojeva, od Turske do Norveške – među ostalima, i bombarderi B-52 naoružani nuklearnim projektilima, što se obično nije dešavalo. U sklopu ove vježbe, u komandnom centru u Monsu u Belgiji provedena je uobičajena komunikacijska vježba Able Archer, koja se izvodila svake godine, ali sada su, što je također bilo neobično, u nju bili uključeni i predsjednik Reagan, britanska premijerka Margaret Thatcher i kancelar Zapadne Njemačke Helmut Kohl. Naime, imalo se simulirati nuklearni napad, te su vođe država trebali, za vježbu, dati komande za lansiranje.

Sovjeti su znali o čemu se radi, ali se sadržaj vježbe, na nesreću, poklapao s njihovim procjenama kako bi stvarni napad snaga NATO-a mogao izgledati. Nije se činilo nemogućim da se pripreme za napad zamaskiraju kao vježba. Šef Sovjetskog Saveza – generalni sekretar Komunističke partije Jurij Andropov – bio je teško bolestan i u tajnosti je boravio u bolnici nedaleko od Moskve (umrijet će već nekoliko mjeseci kasnije).

Već je duže vrijeme bio vrlo zabrinut zbog američkog naoružavanja i smatrao je da SSSR još od Drugog svjetskog rata nije bio toliko ugrožen kao tada. Budući da se NATO u Europi počeo igrati nuklearnog rata, odlučio je pripremiti SSSR na reakciju. Polovica projektila srednjeg dometa – onih koji su nišanili Europu – pokrenuta je na ratne položaje i njihove su lansirne rampe podignute. Časnici u podzemnim silosima s interkontinentalnim projektilima dobili su naredbe da se pripreme za lansiranje i da drže komunikacijske linije otvorenima. Poletjeli su izviđački avioni. Nuklearni su bombarderi naoružani. Pješadiji u Istočnoj Njemačkoj podijeljena je bojeva municija i zalihe hrane. U stanju takve napetosti, mnogo je toga moglo poći po krivu. Evo jednog primjera. Vježba Able Archer uključivala je izdavanje naredbe dežurnim vojnicima na terenu da lansiraju projektile pod svojom komandom.

Naredba se sastojala od lozinke koja je značila da se mora otvoriti sef s komandama za lansiranje i serije brojeva. Svaki od dvaju vojnika u bunkeru imao je po jedan ključ i mogli su otvoriti sef samo zajednički. U sefu se nalazila zapečaćena omotnica. Ako je broj na omotnici odgovarao broju koji je stigao s naredbom, smjelo ju se otvoriti. Unutra se nalazila šifra koja je otključavala upaljač za atomsku bombu na projektilu. Kada bi se šifra unijela, bomba bi postala aktivna. Sve naredbe koje se odnose na vježbu počinjale su slovom X. Međutim, tijekom vježbe počele su stizati i naredbe koje nisu odgovarale šiframa koje su se u sklopu vježbe koristile. Postojale su sumnje da su se špijuni Varšavskog pakta ubacili u komunikacijski sustav. Sumnje su bile opravdane. Naime, za ovu su vježbu uvedene posve nove šifre, što je u SSSR-u izazvalo zabrinutost da to uopće nije vježba, pa su špijunske službe počele slati lažne poruke kako bi očitale reakciju NATO-a.

Sudnji dan

Predvečer 9. studenog 1983., vježba Able Archer dosegla je vrhunac. Komandni centar u Monsu počeo je slati signale da se lansira 350 projektila na mete u SSSR-u i istočnoj Europi. Sovjeti su te signale presreli. Andropov je naredio da mu se u bolničku sobu donese aktovka s komandama za lansiranje projektila. Sovjetski ministar obrane spustio se u središnji komandni bunker. KGB je posebnim telegramom digao sve svoje špijune i naredio da odmah poruče što se to, dovraga, događa. Sat je otkucavao. Svi su znali što je na vagi. Prema NATO-vim procjenama, ograničeni nuklearni rat u Njemačkoj već bi u prvih nekoliko tjedana ubio preko trideset milijuna ljudi. Sovjetski su stratezi procjenili da bi američki iznenadni udar na Sovjetski Savez ubio preko osamdeset milijuna.

Naravno, ne bi stalo na tome. U globalnom termonuklearnom ratu od bombi bi stradale na stotine milijuna. Tome bi trebalo pribrojiti daljnje stotine milijuna koje bi umrle od radijacije. Međutim, još više bi umrlo od gladi, hladnoće i prekida opskrbnih linija koji bi uslijedili. Što bi se nakon toga dešavalo ne možemo (srećom) sa sigurnošću reći, ali gargantuanska količina prašine i dima u atmosferi vjerojatno bi zastrla Sunce i pokrenula nuklearnu zimu, koja bi trajala desetljećima i možda učinila planet trajno nenastanjivim. Srećom, sovjetske su „krtice“ na vrijeme poslale poruke da se radi o vježbi.

Ključni je faktor vjerojatno bilo to što je uočeno da se diplomatsko osoblje u američkim ambasadama nije sklonilo u bunkere. Međutim, NATO je vrlo brzo detektirao da Sovjeti nešto rade. Uočeno je ogromno povećanje u komunikaciji među obavještajnim službama i uzbuna u zračnim, kopnenim i mornaričkim snagama Varšavskog pakta. Na veliku sreću cijelog čovječanstva, general Leonard Perroots, zamjenik načelnika vojne obavještajne službe, zaključio je da Sovjeti samo reagiraju na Able Archer i preporučio je da ih se ignorira. Da je tada NATO digao i svoje avione, naredio prekid radio-komunikacije ili stavio nuklearne snage u pripravnost, pitanje je bi li već paranoično sovjetsko vodstvo povjerovalo da je sve do tada bilo samo vježba. Zahvaljujući sreći i nekolicini hladnih glava, globalna je katastrofa toga puta izbjegnuta, i čovječanstvo je produljilo svoj privilegij da živi na ovoj Zemlji.

Vjerojatno nikada nećemo znati što se zaista događalo u studenom 1983. godine, jer su svi podaci za koje javnost nikada nije smjela saznati već odavno uništeni. Ali nuklearni projektili i dalje su tu. Danas je potrebno više od jedne greške da se pokrene smak svijeta, ali mač nam i dalje visi nad glavama. Nadajmo se da još uvijek ima dovoljno hladnih glava da nas od toga sačuvaju.