Prije točno 75 godina u njemačkom gradu Potsdamu održana je posljednja konferencija 'velike trojice' – Sjedinjenih Država, Velike Britanije i tadašnjeg Sovjetskog Saveza na kojoj su donijete smjernice za poslijeratnu regulaciju odnosa u svijetu. Prema mišljenju mnogih povjesničara, upravo ta pobjedničkoj konferenciji saveznika simbolizira kraj Drugog svjetskog rata, ali i početak Hladnog rata koji je potrajao idućih 45 godina i koji je uslijedio nakon podjele Njemačke na okupacijske zone
Prva poslijeratna konferencija, barem što se tiče područja Europe, otpočela je 17. srpnja 1945. godine i protekla je u intenzivnoj, a ponekad i burnoj, dvotjednoj raspravi tijekom koje nisu riješena većina najvažnijih pitanja, čime je omogućen početak Hladnog rata. Nakon susreta u Teheranu i Jalti, sastanak u Potsdamu bila je treća konferencija čelnika velikih sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu koji je na Dalekom istoku još uvijek trajao.
Na konferenciji je Sovjetski Savez zastupao Josif Visarionovič Staljin, Veliku Britaniju premijer Winston Churchill, a Sjedinjene Američke Države predsjednik Harry S. Truman kojem je ovo bio prvi sastanak 'velike trojke', budući da je tri mjeseca ranije preminuo njegov prethodnik i sudionik ranijih konferencija, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt. Završetku konferencije, pak, nije nazočio Churchill koji je izgubio prve poslijeratne izbore upravo tijekom održavanja sastanaka pa ga je u pregovorima naslijedio novi britanski premijer Clement Attlee iz redova laburista.
vezane vijesti
Budući da se konferencija održavala u dvorcu Cecilienhofu nedaleko Berlina u dijelu Njemačke kojeg je zauzeo Sovjetski Savez, smatra se da je domaćin sastanka na vrhu bila Moskva, što je bio slučaj i u prethodnoj konferenciji u Jalti na obalama Crnog mora.
Trumanovo nepovjerenje prema Staljinu
Raspoloženje tijekom konferencije je bilo neuravnoteženo. Američko izaslanstvo predvođeno Trumanom osjećalo je veliko samopouzdanje, osobito nakon što su Sjedinjene Države dan prije početka konferencije po prvi put uspješno isprobale nuklearno oružje koje će dva dana nakon konferencije iskoristiti kako bi porazile Japan. Uz to, Truman je bio znatno nepovjerljiviji prema Staljinu od Roosevelta jer je smatrao da se sovjetski čelnik neće pridržavati dogovora iz Jalte. Te sumnje su potvrđene za manje od dvije godine nakon što je američki predsjednik objelodanio tzv. Trumanovu doktrinu kojom se Sjedinjene Dražve obavezuju na zaustavljanje sovjetske ekspanzije u svijetu, a čime je započeo Hladni rat.
Najznačajniji dio konferencije bio je posvećen podjeli i preustroju poražene Njemačke te problemima ratne odštete. Kako bi iskorijenili njemački nacizam i militarizam te ograničili njemačku moć, trojica čelnika su dogovorila raspuštanje i zabranu svih nacističkih organizacija, provedbu sveopće denacifikacije i suđenje ratnim zločincima koje je započelo u studenom iste godine u Nürnbergu.
Ratni pobjednici su dogovorili i demontiranje njemačkih vojnih instalacija i vojne industrije, kao i nadzor vojno važnih sektora civilne industrije, dekartelizaciju i decentralizaciju industrijskih monopola, nadzor istraživačkih djelatnosti i industrijske proizvodnje te upravno-teritorijalnu decentralizaciju i uspostavljanje demokratskog poretka, a što je propalo u dijelu Njemačke pod kontrolom Sovjeta koji su željeli jedinstvenu, ali potpuno razoružanu Njemačku.
Truman se s druge strane zalagao za jaku Njemačku pod kontrolom Zapada, smatrajući da bi jedino takva Njemačka mogla biti prepreka na putu sovjetske dominacije nad čitavom Europom, a što je prisnažio činjenicom da je Moskva već okupirala istočni dio Starog kontinenta. Kako niti jedna strana nije popuštala u svojim namjerama i zahtjevima, u konačnici je dogovorena podjela Njemačke na četiri okupacijske zone; američku, britansku i francusku s jedne i sovjetsku s druge strane.
Nikad u potpunosti isplaćene ratne odštete
Na identičan način je podijeljen i Berlin, a kako je Hladni rat s vremenom jačao, Njemačka je podijeljena na dva dijela, onaj zapadni pod kontrolom Washingtona, Londona i Pariza te istočni koji je čvrstim stiskom kontrolirala Moskva. Time su odgođene sve rasprave o ponovnom ujedinjenju Njemačke koje je uslijedilo 45 godina kasnije.
Iako je dio konferencije bio rezerviran za probleme njemačke ratne odštete, to pitanje sporazumom nikada nije riješeno, kao što nije izračunat točan iznos koje je Njemačka trebala platiti na ime reparacija. Amerikanci, i u nešto manjoj mjeri Britanci, smatrali su da se moraju odreći velikog dijela odštete kako bi Nijemcima omogućili gospodarski oporavak, a samim time i jačanje obrambenog zida prema Sovjetima.
Osam godina od konferencije u Potsdamu, novooformljena Savezna Republika Njemačka se Londonskim sporazumom obavezala vratiti dugove koji nisu nastali kao posljedica Drugog svjetskog rata, a s vremenom je taj dug smanjen s početnih 29 na 14,5 milijardi njemačkih maraka.
Uz to, zapadnonjemački pregovarači uspjeli su isposlovati sporazum s Izraelom kojem je na ime ratne odštete isplaćena njemačka roba u vrijednosti od tri milijarde maraka. Do 2000. godine isplaćeno je i 83 milijarde maraka odštete bivšim prisilnim radnicima te zatvorenicima nacističkih koncentracijskih logora.
Pitanje ratnih odšteta ponovno je postavljeno 1989. godine prilikom njemačkog ujedinjenja, ali se ono nakon vještih diplomatskih poteza tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla više nije nametalo. To pitanje je mirovalo sve dok se Grčka tijekom jedne od svojih financijskih kriza nije prisjetila da bi isplatom odštete mogla stabilizirati državnu blagajnu. Iz Njemačke je tada stigao odgovor kako bi u tom slučaju Rusija mogla tražiti bilijune eura naknade pa je i taj problem zbog nemogućnosti isplate astronomskih iznosa još jednom stavljen pod tepih.
