Neko su mu vrijeme Iran i Rusija priskočili u pomoć, pustošeći dijelove najvećih sirijskih gradova dok pobunjenici nisu istjerani. Na kraju je ipak za nekoliko godina samo odgodio neizbježno, piše The Telegraph u velikoj analizi.

Kako je njegovu režimu došao kraj, Asadova šira obitelj pojurila je na sigurno što je brže i tiše mogla, tražeći utočište kod onih sila koje su ih bile spremne prihvatiti. Činilo se da je jedino Rusija voljna priskočiti u pomoć.

Pobjegli su kao što su to učinili i drugi svrgnuti arapski moćnici prije njih, s onoliko svog bogatstva od milijardu funti koliko su mogli strpati u kovčege.

Jedina nezavisna potvrda toga da Asad više nije ni na vlasti ni u zemlji nije došla od bilo kojeg njegova dužnosnika, nego od pokrovitelja u Moskvi, do posljednjeg trenutka bijesnih na nesavjesnog despota u kojeg su toliko uložili uz tako malu nagradu.

Utočište pronašao u Rusiji?

Međutim Rusija će vjerojatno biti jedna od Asadovih najboljih opcija kao mjesto egzila – zapravo, pojavili su se izvještaji da se nalazi u Moskvi i da mu je ponuđen azil.

A Rusija je jedno od rijetkih mjesta na kojem može biti siguran da neće biti izručen ni novoj sirijskoj vladi ni Međunarodnom kaznenom sudu da mu se sudi.

Uvriježeno je mišljenje da je gospođa Asad, koja se bori s agresivnim oblikom leukemije, stigla u Moskvu s troje djece nekoliko dana prije nego što je on konačno pobjegao. Ona je oduvijek bila njegov glavni oslonac, a njezina nemilosrdnost ublažena je osobnom karizmom koju on nikada nije imao.

Svi moćnici imaju element karikature u sebi, ali malo je toga kod Asada što bi odgovaralo vrsti moćnika kojeg je Sacha Baron Cohen ismijavao u svojoj komediji 'Diktator' iz 2012. godine. Umjesto toga, bio je osjetljiv i tanke kože, duboko nesiguran despot, beta muškarac kojeg bi razbjesnila i najmanja kritika.

Mučio djecu jer su ga ismijala

Kako se Arapsko proljeće proširilo Bliskim istokom početkom 2011., Sirija je bila tiha sve dok jedne noći u veljači grupa djece u južnom gradu Dera nije ispisala grafite na zidu. 'Ti si sljedeći na redu, doktore', napisali su ismijavajući Asada, oftalmologa.

To je razbjesnilo Asadov klan. Lokalni šef sigurnosti, predsjednikov rođak, dao je svojim ljudima naređenje da nađu i muče djecu. Mnoštvo se okupilo tražeći njihovo oslobađanje. Asadovi generali, a vrlo vjerojatno i sama Asma, molili su ga da posluša, ispriča se i ublaži krizu.

Umjesto toga, predsjednik je izdao naredbu da se otvori vatra na prosvjednike, što je pokrenulo 13-godišnji ustanak zbog kojeg je na kraju ceremonijalno smijenjen s dužnosti. Tijekom sljedećih mjeseci njegov je odgovor postajao sve krvaviji i nemilosrdniji.

Krvoločan režim

U sljedećem desetljeću njegov će režim ubiti stotine tisuća ljudi, mučiti više od 14.000 zatvorenika do smrti i ubrzati najveću izbjegličku krizu od Drugoga svjetskog rata, pri čemu će polovica sirijskog stanovništva napustiti svoje domove.

Ironično je to da sam Asad nije mogao podnijeti prizor krvi. To je bio razlog zbog kojeg je, nakon studija medicine u Londonu, postao oftalmolog, izbjegavajući druge grane medicine. Bio je prilično vješt u tome, osobito kada je u pitanju isušivanje cista, prisjećaju se njegovi bivši kolege.

Nije trebao postati predsjednik

Nije uopće trebao postati predsjednik. Njegov stariji brat Basel bio je onaj koji je bio određen da naslijedi njihova oca Hafeza, a koji je preuzeo vlast državnim udarom 1971., označivši početak pola stoljeća vladavine Asadovih.

Basel je svojom naklonošću brzim automobilima i ženama bio suprotnost mlađem bratu, a on je radije mirno sjedio kod kuće, učio, slušao Phila Collinsa i pio zeleni čaj. Godine 1994. Basel je poginuo jureći svojim Mercedesom ulicama Damaska i Bašar je postao nasljednik, a samo šest godina kasnije i predsjednik.

Asma je, na veliko zgražanje Asadove majke Anise Mahluf, bila uz njega. Rođena i odrasla u neuglednoj kući u Actonu 1975., iako obrazovana u privatnoj školi, nije bila princeza iz Zaljeva kakvu je smatrala prikladnom za sina.

U svojim prvim godinama na čelu Asad je, navodno uz ohrabrenje supruge, koketirao s idejom da Siriju pretvori u moderniju demokratsku državu. Tijekom onoga što je postalo poznato kao Damaščansko proljeće, oslobodio je zatvorenike i dopustio određeni stupanj slobode izražavanja. Bio je na vrhuncu popularnosti, a njegova skromnost pridobila je mnoge Sirijce.

'Nije provodio većinu vremena u velikom dvorcu', rekao je Joshua Landis, stručnjak za Siriju sa Sveučilišta u Oklahomi. 'Pokušavao je jesti u restoranima u centru grada. Mnogi su ga voljeli, pogotovo zato što je bio malo sramežljiv, posebno u usporedbi s ocem, koji je bio vojnik, i bratom, koji je bio žestok momak.'

'U početku se činilo da je iskreno predan modernizaciji Sirije.'

Nije to dugo trajalo. Asadu je postupno sinulo da bi demokracija značila kraj dominacije njegove alavitske manjine, šijitske sekte koja je činila samo 10 posto stanovništva. Ne samo da bi slobodni i pošteni izbori značili kraj vladavine alavita i predaju kontrole sunitskoj arapskoj većini, već bi to moglo značiti i istrebljenje samih alavita, kao i njihovih saveznika kršćana, još jedne manjinske vjeroispovijesti.

Nije to bio nerazuman zaključak. Za neke u zabranjenom Muslimanskom bratstvu, čiji članovi čine većinu sunitskih Arapa u zemlji, alaviti su bili otpadnici – i stoga su smatrani metom. Možda je, smatrao je Asad, njegov otac bio u pravu. Suočen s nasilnom pobunom islamista u Hami 1982., Hafez je naredio bombardiranje tog grada. Dogodio se masakr u kojem je prema procjenama ubijeno 20.000 ljudi.

Bašar je imao samo 16 godina kada se to dogodilo, ali sjećanja su ostala s njim. Lekcija koju je izvukao iz masakra bila je, prema insajderima bivšeg režima, jasna: 'Ubivši tisuće ljudi, moj je otac očuvao stabilnost sljedeća tri desetljeća.'

Bilo je istine u tome. Čak i kad je Sirija eksplodirala 2011., Hama je ostala tiha, ostajući u rukama režima sve dok prošlog tjedna nije pala u ruke oporbenih snaga. No taj masakr također je osigurao mržnju prema prezimenu Asad među mnogim sirijskim sunitima. Otuđio je i druge. Njegova nesigurnost stvorila je u njemu sklonost da drži lekcije, često uz zastrašivanje. Ako bi bio u prostoriji s ekonomistima, nastojao bi dokazati da o ekonomiji zna više od njih, prema insajderima.

Isto tako, na samitima Arapske lige grdio bi čelnike daleko starije od sebe zbog neuspjeha u podržavanju arapskog nacionalizma. Ubrzo je postao jednako nepopularan u inozemstvu kao i kod kuće te izazivač problema.

U nedostatku očeva autoriteta, nije bio u stanju držati Libanon, sirijsku satelitsku državu, pod kontrolom. Na kraju je Rafik al Hariri, njen najistaknutiji sunitski političar, pokušao raskinuti veze s Damaskom. Godine 2005. Hariri je ubijen u eksploziji automobila bombe u Bejrutu, glavnom gradu Libanona.

Asad, koji je prijetio da će 'razbiti Libanon preko Haririjeve glave', smatran je glavnim osumnjičenikom i optužen da je za to djelo koristio Hezbolah, šijitsku miliciju koju je dugo naoružavao i financirao. Bila je to kap koja je prelila čašu u njegovu odnosu sa sunitskim državama Zaljeva, za čije je prihvaćanje njegov otac naporno radio.

Bašar nije imao drugog izbora nego baciti se u naručje Iranu i ubrzo se našao u ovisnom položaju, a on je samo povećan nakon što ga je ustanak natjerao da se još više osloni na Teheran.

Obitelj i unutarnji krug

Do tada su mu se horizonti suzili. U Siriji je mogao vjerovati samo članovima uže obitelji. Kako se ustanak širio 2011., njegov nasilnički mlađi brat Maher bio je optužen za nemilosrdno gušenje pobune, što je bila uloga u kojoj je uživao.

Ubrzo se pojavio videosnimak Mahera, odjevenog u kožnu jaknu, kako se smije dok puca na nenaoružane prosvjednike u Damasku. Bio je tu i njegov rođak Rami Mahluf, najbogatiji čovjek u Siriji, koji je kontrolirao 60 posto gospodarstva uglavnom zahvaljujući glavnom pružatelju mobilnih usluga u zemlji, Syriatelu.

Mahlufovo bogatstvo, koje se procjenjuje na između četiri i osam milijardi funti, bilo je ključno za život obitelji Asad – iako će se na kraju posvađati s predsjednikom i izgubiti mnoga svoja dobra.

Koliko su Bašar i Asma sami vrijedili, nije poznato, no američki State Department procijenio je da osobno posjeduju imovinu vredniju od milijardu funti. Jedini opipljiv uvid u bogatstvo klana Asad došao je 2020. godine, kada je francuski sud optužio ujaka bivšeg predsjednika Rifata al Asada za pranje novca.

Tijekom suđenja, koje je rezultiralo četverogodišnjom zatvorskom kaznom, otkriveno je da je Rifat posjedovao dvije goleme kuće u Parizu, od kojih je jedna imala 32.000 kvadratnih stopa, uz ergelu, dvorac i više od 500 nekretnina u Španjolskoj. Toliko je bilo bogatstvo samo jednog člana klana Asad.

Tijekom 54 godine vladavine te obitelji sirijska ekonomija je stagnirala, a zatim se potpuno urušila, smanjivši se za više od polovice, dok je predsjednik zemlje žrtvovao pola milijuna života kako bi se održao na vlasti.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, 90 posto Sirijaca živi u siromaštvu. Obitelj Asad nije bila među njima.