Domarica planinarskog doma na Paklenici Irena Šaran ovdje se isturila: javnosti je dostavila dokaze o brojnim upozorenjima, ali i izgovorila rečenicu da se ovdje radi 'o nacionalnom, a ne gradskom parku'. U dijelu javnosti to je možda zazvučalo donekle neosjetljivo, pa je u razgovoru za tportal pojasnila što je zapravo mislila i na kakve sve situacije nailazi u srcu prirode.

'O turistima koji dolaze planinariti neopremljeni i neadekvatno odjeveni, dakle tek s bočicom vode i šlapama na nogama, često se ispredaju legende - no moram nažalost potvrditi da se s time i dalje dosta često susrećemo. Dakako da se radi o nekoliko promila od ukupnog broja posjetitelja, ali svake godine ih imamo. Baš neki dan otac s djetetom krenuo je prema Vaganskom vrhu iako su sa sobom imali mali ruksak i jednu bočicu vode, a na nogama čarape i natikače. Dugo smo ih uvjeravali da to ne ide tako, čak smo u jednom trenutku zaprijetili da ćemo pozvati policiju', iskrena je Šaran.

Nedavno je, sasvim ozbiljno nam govori, na isti način presrela ženu koja se na planinu namjeravala popeti doslovno u štiklama.

Paklenica je njen život, dvadesetak dana nakon što je rodila vratila se natrag na planinu - a i njena djeca još uvijek u vrlo nježnoj dobi, jasno, već znaju osnovna pravila ponašanja. Priznaje da su je i osobno pogodile tvrdnje belgijskih turista da nacionalnom parku manjka upozorenja, kao i da je sigurnost na nedovoljno visokom nivou.

'Odgovorno tvrdim da na području cijele Hrvatske nema veće koncentracije pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja i planinara koji su zaduženi upravo za posjetitelje i da se na malo kojem području toliko ulaže u sigurnost. Da, znakovi se nalaze doslovno posvuda, a prije svega oni kojima se upozorava posjetitelje da ne skreću s označenih staza. Znam da će možda zvučati kao banaliziranje, ali moram iznijeti jednu usporedbu: ukoliko na semaforu svijetli crveno svjetlo koje označava da se ne smije voziti, onda valjda ne postoji potreba i za znakom koji će upozoravati da vam prijeti opasnost od sudara ako ipak prođete kroz crveno', slikovita je Irena Šaran, koja je tportalu dostavila cijelu seriju fotografija kao dokaze svojim tvrdnjama.

Suosjećanje prema malenom Belgijancu ona, dakako, izražava - na koncu, rekli smo, i sama je majka - no ipak otvoreno upozorava na kategoriju osobne odgovornosti. Koje se, kako primjećuje, znatno češće pridržavaju domaći, nego strani posjetitelji nacionalnog parka. Čak i kada se radi o zmijama, kaže, postoji na ulazu veliki plakat sa svim zmijama koje se nalaze u parku. Poskok je posebno naglašen na crvenoj pozadini - a uostalom, radi se o vrsti koju je moguće susresti u većem dijelu Europe.

'Na svim ulazima u park, a ima ih oko 25, postoje upozorenja da se ne skreće s označenih staza i jasno je istaknuto da se uvijek može pozvati broj 112, koji se koristi i u području bez signala. Pa i mi sami kao Planinarsko društvo Paklenica, kada smo shvatili da je naš planinarski dom kao obavještajna točka HGSS-a na području slabe pokrivenosti signalom, nabavili satelitsku vezu, koja postoji i u lugarnici. Nacionalni park pokriven je s toliko 'motorola' da je gotovo pa nemoguće ne doznati za nezgodu istog trenutka kada se ona događa. U realnom vremenu prošlog smo tjedna primili i obavijest da se djevojka porađa', kaže sugovornica tportala.

Nacionalni park Paklenica je, dakako, prekrasno ali vrlo divlje prostranstvo u kojemu je briga o sigurnosti posjetitelja vrlo kompleksna kategorija. No s druge strane, sam Nacionalni park u tijesnoj suradnji s planinarima volonterima redovito održavaju njegovih 150 kilometara različitih staza, tu su planinarska skloništa koja su u svakom trenutku uredna i spremna za prihvat ljudi, više heliodroma koje također treba održavati i vjerojatno najveća mreža defibrilatora u Hrvatskoj. U planinarskom domu, u službenim vozilima HGSS-a, u kanjonu, u stanici Zadar i kući HGSS-a u Starigradu, nekoliko njih na ulazu u park i u kampu, a tu su i još dva mobilna…

'Ne smijemo zaboraviti i markaciste PD Paklenica, volontere sa svojim 'altruističkim mazohizmom', oni na svojim leđima u planinu nose sve: znakove i stupove, kantice s bojom kojom označavaju stazu, samo radi sigurnosti posjetitelja i planinara, pa se opet može dogoditi da se netko izgubi i zaluta. HGSS-ovci cijelu sezonu dežuraju u kanjonu, a i svako malo imaju svoje vježbe spašavanja, pa su tu rendžeri koji van sezone prvi kreću ako je potrebno spašavanje unutar parka, pa onda još i planinari kao volonteri. Malo što se može dogoditi ako postoji barem minimalan osjećaj osobne odgovornosti', ponavlja Šaran.

A to, kaže, znači da bi posjetitelji morali biti barem minimalno informirani o tome gdje su došli i kamo idu.

'Čini mi se da mlađi ljudi, kojima je ironijom slučaja na internetu danas baš sve dostupno, sve češće dolaze bez elementarnog predznanja i da sve češće očekuju da bi netko drugi trebao razmišljati umjesto njih. Kao da se radi o nekom trendu, ne znam kako to drugačije objasniti, mada treba imati na umu da se radi o izrazitoj manjini posjetitelja Paklenice. Ogromna većina su divni ljudi zbog kojih zapravo sve ovo i radimo', dodaje Šaran.

Za ljude koji se onamo tek namjeravaju zaputiti vrijedi klasičan, vrlo jednostavan savjet: u planinu se ne ide u japankama, treba se opskrbiti vodom i ne smije se skretati s označenih staza. Na nekoliko mjesta uređen je pristup potoku u kojemu se može okupati ili se kraj njega odmoriti, no nema ni teoretske šanse da će se nepristupačna divljina krčiti samo kako bi svatko mogao slijediti svakog leptira.

'Opasnosti realno uvijek postoje, ali park je omogućio da se one svedu na minimum i da se u Paklenici zbilja može uživati. No prije polaska bilo bi dobro informirati se, pripremiti i, narodski rečeno, 'sabrati', zaključuje Irena Šaran.