Po hrvatskoj tužbi, Sud je zaključio da su JNA i srpske snage koristile prekomjernu silu, počinile ubojstva i etničko čišćenje, ali ukupno sadržajem i namjerom to nije bilo dovoljno za utvrđivanje genocida. Po srpskoj tužbi, utvrđeno je da hrvatske snage na području tzv. SAO Krajine nisu koristile prekomjernu silu, a iako su hrvatske vlasti mogle biti zadovoljne odlaskom srpskog stanovništva i nisu ga spriječile, takav zaključak daleko je od dokazivanja genocidne namjere, kazao je predsjednik Suda Peter Tomka čitajući presudu u haškoj Palači mira.

Za utvrđenje genocida potrebno je utvrditi i da su se dogodili zločini koji čine genocid, ali i postojanje namjere za počinjenje genocida.

Sud smatra da Srbija nije mogla biti odgovorna za ono što se dogodilo prije 27. travnja 1992. jer je tog datuma kao samostalna država postala potpisnicom Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Za razdoblje prije toga odgovorna može biti samo Savezna Republika Jugoslavija.

Sud se nije izjašnjavao o zločinima koji su se dogodili prije tog datuma, a koje je Hrvatska navela u optužnici, uključujući zločine u Vukovaru. Hrvatska je postala potpisnica Konvencije o genocidu 8. listopada 1991. i Sud se mogao izjasniti o događajima koji su se dogodili u ljeto 1995, tj. o operaciji Oluja. Srpska protutužba bila je utemeljena i činjenično i pravno.

Srpske snage i JNA u zločinima nije vodila genocidna namjera

Djelokrug Konvencije o genocidu ograničen je na fizičko uništenje neke etničke skupine, a genocid čine dva elementa - fizički, odnosno samo djelo, te namjera da se djelomično ili potpuno uništi neka grupa. Sud je u obzir uzeo kako vlastitu presudu po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, tako i presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koje se odnose na postojanje genocidne namjere. Tomka je rekao da su se i hrvatska i srpska strana uvelike referirale na haške tužbe, ali druge presude, poput presude Anti Gotovini, ne mogu imati presudnu težinu u ovom slučaju. To što netko pojedinačno nije osuđen nije ključno, ali može biti značajno. Optužnica protiv Slobodana Miloševića uključivala je optužbe za genocid u BiH, ali takve optužbe nisu se odnosile na RH.

Sud je manjkavim ocijenio neke izjave iz dokaznih materijala Hrvatske, primjerice nepotpisane izjave svjedoka. Velik broj ubojstava počinila je JNA na više područja u Hrvatskoj, u Slavoniji, a dokazi upućuju na to da su većina žrtava bili pripadnici zaštićene skupine (hrvatskog naroda), što može značiti da su bili sustavno na meti. Na većem broju lokaliteta srpske snage su nanijele povrede pripadnicima zaštićene skupine i počinile različite tjelesne zločine, uključujući seksualno nasilje i silovanje. Hrvatska međutim nije uspjela dokazati da se radi o genocidu koji su počinile JNA i srpske snage jer ti zločini nisu počinjeni s genocidnom namjerom, već s namjerom etničkog čišćenja područja koja su trebala ući u sastav srpske države.

Što se tiče događaja u Vukovaru, Hrvatska nije dokazala da su zatvorenici bili evakuirani s namjerom da se počini genocid. Nije bilo namjere u smislu genocida, već da ih se kazni u vojnom smislu, zaključak je Haškog tribunala. Radi se o lošem tretmanu zarobljenika.

Odlazak Srba iz RH nije povezan s genocidnom namjerom

Objavljujući presudu po srpskoj protutužbi, ICJ je podsjetio da je Haški tribunal utvrdio da nije bilo prekomjernog granatiranja, a to ne može utvrditi ni ICJ, bez obzira na kontroverze. Takva očita namjera ne proizlazi iz Brijunskih transkripta, niti se može o tome govoriti na temelju svjedočenja pred Haškim tribunalom. Što se tiče pogubljenja i zlostavljanja Srba tijekom i nakon akcije Oluje, to je bilo ustanovljeno i Hrvatska je to priznala u određenim slučajevima.

Sud je zaključio da napad na srpske izbjegličke kolone može prestavljati djelo genocida, a za ubijanje Srba koji su ostali u Krajini nakon Oluje da ta djela predstavljaju ubojstva koja su actus reus genocida.

Sud je zaključio da je zlostavljanje Srba nakon Oluje, kao djelo genocida, dokazano. 'Sud je u potpunosti uvjeren da su, tijekom i nakon operacije Oluje, hrvatska oružane snage i policija počinili djela protiv srpskog stanovništva koja potpadaju pod odredbe konvencije o genocidu i da ta djela predstavljaju actus reus genocida'.

Sud nije pronašao genocidne namjere iza zločina počinjenih nad hrvatskim Srbima.

Iz jezika Brijunskih transkripata i obrazaca ponašanja ne može se demonstrirati namjera Hrvatske da se uništi zaštićena skupina Srba u SAO Krajini u cijelosti i potpuno. Sud smatra da su hrvatski čelnici smatrali da je moglo doći do bježanja srpskog stanovništva te da su bili zadovoljni time i nisu htjeli učiniti ništa da bi to spriječili jer su željeli poticati odlazak srpskih civila. No to ne daje čvrste temelje za zaključak o genocidnoj namjeri.

Genocid pretpostavlja namjeru da se u cijelosti uništi jedna skupina, a ne samo želju da se skupina izbaci s određenog teritorija. Iz obrazaca ponašanja hrvatskih vlasti prije, tijekom i nakon operacije Oluja ne može se to zaključiti, rekao je predsjednik ICJ-a Tomka.

Sud je pozvao Hrvatsku i Srbiju da nastave sa suradnjom kako bi pronašle nestale osobe i ohrabrio ih da pruže reparacije žrtvama kaznenih djela radi pomirenja u regiji.