Posljednji u nizu krvavih sukoba u Pojasu Gaze i Izraelu ponovno su potaknuli interes za taj dio svijeta, a jedno od pitanja koje se spominje čak i u unutarpolitičkim dogovorima jedne članice EU-a ono je o priznanju Palestine kao države. To je dosad učinilo 138 od 193 države svijeta, a unatoč tome, Palestinci svoju državu ni danas nemaju, iako su je trebali dobiti još 1947.
Skupina lijevih španjolskih stranaka, okupljena u pokret Sumar, predvođen potpredsjednicom vlade Yolandom Diaz, zatražila je, kako smo izvijestili jučer, od španjolskog premijera Pedra Sancheza da prizna Palestinu kao suverenu i neovisnu državu, što je jedan od uvjeta za formiranje lijeve koalicijske vlade idući mjesec. Smatraju da bi jednostrano, bezuvjetno i hitno priznanje bilo ključan doprinos rješenju sukoba.
Da se to i dogodi, teško je povjerovati da bi takvo priznanje bilo ključan doprinos rješenju sukoba jer je Palestinu kao neovisnu državu do sada priznalo 138 od 193 države svijeta. Na popisu onih koji su stavili paraf na priznanje gotovo su sve azijske, afričke i južnoameričke države te dio europskih, od koje su neke članice EU-a. Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Rumunjska, Grčka, Malta, Cipar i Bugarska učinile su to prije ulaska u EU, a primjerice Švedska je to napravila 2014.
vezane vijesti
Među državama koje su priznale Palestinu nalazi se osam od deset najmnogoljudnijih (Kina, Indija, Indonezija, Rusija, Bangladeš, Brazil, Pakistan i Nigerija), ali i devet iz skupine G20. S druge strane, među onima koje to nisu učinile su: SAD, Kanada, Australija, Japan, Izrael, Velika Britanija, Italija, Njemačka, Francuska...
Međutim, unatoč tome što ju je priznalo 138 zemalja, kao i činjenici da je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) još 1988. proglasila neovisnost Palestine, nakon čega je uslijedio prvi val priznanja, ona je na terenu kao država zaživjela tek djelomično. U tom prvom valu Palestinu je priznala i Jugoslavija, a od zemlja nastalih njenim raspadom danas je priznaju Srbija, Crna Gora te Bosna i Hercegovina. S druge strane, Slovenija, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Hrvatska nisu to učinile. Kamen spoticanja, kako smo već pisali, kotrlja se već stotinu godina i nema naznaka da bi se i kako mogao riješiti. Zapravo, vjerojatnije je da će tako i ostati sve dok Izrael i SAD ne promijene svoj stav.
Podsjetimo, pokušaja za pronalaženje rješenja i mirenja bilo je gotovo bezbroj, ali uvijek iznova novi sukobi, ratovi i protjerivanja vraćali su stvari na početak. Davne 1947. UN je donio rezoluciju kojom je predviđeno stvaranje dviju država, arapske i židovske, na području ondašnje Palestine pod britanskom mandatnom upravom, dok je Jeruzalem trebao potpasti pod upravu UN-a.
Međutim Izrael nakon proglašenja svoje države zauzima veći komad zemlje nego što mu je bilo dodijeljeno, da bi nakon izbijanja Prvog arapsko-izraelskog rata u svibnju 1948. Pojas Gaze pripao Egiptu, a Zapadna obala Jordanu. Onemogućilo je to provedbu UN-ove rezolucije i arapska država na predviđenom području nikad nije formirana, a izraelske granice danas su veće nego što su određene 1947. godine.
U Šestodnevnom ratu 1967. Izrael je zauzeo Zapadnu obalu s Istočnim Jeruzalemom i Gazu. Svojih potraživanja za Gazom Egipat se odrekao 1979., a Jordan Zapadne obale 1994. Izrael će na tim područjima ostati sve do 2005. Važno je naglasiti da dio onih koji su priznali Palestinu kao državu navodi njezine granice prije izraelske okupacije 1967., a dio njih granice uopće ne spominje.
UN je rezolucijom 1974. prepoznao PLO kao predstavnika palestinskog naroda, a nakon usvajanja Palestinske deklaracije o neovisnosti u studenom 1988., u zgradi na njujorškom East Riveru će umjesto termina 'PLO' početi koristiti termin 'Palestina', premda pod tim imenom nije priznata i sama država. Palestinska deklaracija o neovisnosti usvojena je u studenom 1988. u Alžiru, a pročitao ju je tadašnji vođa PLO-a Jaser Arafat.
Uslijedio je tada prvi masovni val priznanja Palestine kao države te su je u devedesetim godinama prošlog stoljeća priznale države nastale raspadom SSSR-a, Južna Afrika i BiH. Drugi masovniji val priznanja počeo je u prvom desetljeću ovog stoljeća, kada su to učinili Paragvaj (2005.), Crna Gora (2006.) i Kostarika (2008.), a potom i gotovo sve južnoameričke države.
Nakon sporazuma potpisanog u Oslu 1993., kao i toga da su godinu kasnije Nobelovu nagradu za mir zajedno dobili Jaser Arafat, izraelski premijer Yitzhak Rabin i ministar vanjskih poslova Izraela Shimon Peres, činilo se da je mir na obzoru. No kao i u puno slučajeva dotad, bio je to samo privid. Otimanje zemlje, protjerivanje, naseljavanje, samoubilački napadi i podizanje zida postali su nova/stara stvarnost.
U prosincu 2012. Palestinci su izvojevali pobjedu nad SAD-om i Izraelom na Općoj skupštini UN-a te je Palestina dobila status promatrača bez punopravnog članstva u UN-u, koji ima i danas, nakon čega su je priznali Venezuela, Švedska i Vatikan. Hrvatska je tada na glasanju bila suzdržana, a iako se povremeno u političkom prostoru spominjala mogućnost priznanja, nijedna hrvatska Vlada nije se odlučila na taj potez.
Posljednji put to je najavljivala Vesna Pusić 2014., tada ministrica vanjskih poslova. Razloge za to trebalo bi tražiti u odnosima Zrinjevca s Izraelom, u dobrim hrvatskim odnosima sa SAD-om, koji je pak najvažniji izraelski saveznik u priči na Bliskom istoku, ali i činjenici da EU nema jasan zajednički stav o tom pitanju. I po svoj prilici, dok veliki igrači ne odluče drugačije, ni Hrvatska neće solirati.
