PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Pariz se spasio, ali nije pobijedio zauvijek

18.12.2015 u 10:31

Bionic
Reading

U sveopćoj europskoj krizi cvjetaju nova oporbena savezništva u kojima je vrlo teško odrediti što potiče lijevo, a što desno nezadovoljstvo budući da se sav ekstremistički bunt stapa u jednu jedinu maticu. Ekstremno lijevo i ekstremno desno sve češće marširaju pod istim zastavama u globalnom posrtanju predstavničke demokracije, krizi neoliberalizma i općih civilizacijskih vrijednosti

Marine Le Pen nije pobijedila u drugom krugu prevažnih francuskih lokalnih izbora, a Angela Merkel zaslužila je devetominutne ovacije na kraju svog velikog stranačkog govora u Karlsruheu. U Francuskoj i Njemačkoj, u dvije najvažnije europske države, klasične političke elite, ljevičari, centristi i konzervativci odbili su sve opasnije napade novih nacionalističkih, fašističkih i ksenofobnih pobunjenika, ali su te pobjede ipak ostavile gorak okus u ustima. Hollande je ispao jači nego što se očekivalo, Sarkozy nije iskoristio bezbrojne promašaje vlade, a Le Pen u drugom krugu nije baš ništa zaradila. 'Ekstremisti s osmijehom', kako neki nazivaju Narodni front Marine Le Pen, ipak su ostali pred vratima vlasti pa Francuska sada može odahnuti do 2017., kada je očekuju predsjednički izbori. U tom izboru između 'globalista' i 'nacionalista' pobijedila je Europa, ali to nije bila bitka koja je okončala rat. Štoviše, francuski premijer Manuel Valls govori o odličnom prolaznom vremenu, ali ne i o trijumfu zbog kojeg treba otvarati šampanjac.

I dok još svi govore o lokalnim francuskim izborima, za Europu su bile podjednako važne devetominutne ovacije koje je zaradila Angela Merkel u Karlsruheu kao neupitni vođa najveće stranke (Time ju je s razlogom proglasio osobom godine), koja je Njemačku u ovih deset godine uzdigla do prve zemlje europskog moderniteta, od priznanja homoseksualnih ljudskih prava, prihvaćanja minimalnih nadnica, do izgradnje vrlo široke mreže modernih dječjih vrtića te ukidanja obvezatnog vojnog roka. Čak su i očevi dobili pravo na rodiljni dopust. U Karlsruheu je i Angela Merkel ipak morala barem donekle pritvoriti izbjeglička vrata, nakon pobune u Bavarskoj i nove crossroad izvanparlamentarne oporbe koja prezire sve demokratske institucije, bojkotira izbore, prosvjeduje protiv islama, podupire Putina i ratuje s globalizmom pljačkaškog kapitala. Radikali jačaju u cijeloj Europi, od velikodušne Švedske, do tvrdokorne Poljske, gdje je nova desničarska vlada već samo nakon nekoliko mjeseci natjerala na ulice hiljade Poljaka koji se ne slažu s ograničenjima ustavnih ovlasti i ne pristaju na teoriju da su 'dobri Poljaci' samo oni koji su glasali za desnicu, dok su 'oni drugi', 'najgora vrsta', u prvom redu 'komunjare' i 'lopovi', kako je to sažeo Jaroslav Kaczynsky, šef pobjedničke desnice u vladajućoj stranci Zakon i pravda.

U Njemačkoj je broj napada i paljevina centara za azilante u tri mjeseca porastao sa 505 na 817 slučajeva, dok čak i u toj zemlji ekstremisti slave Orbana koji je najavio kako će 2018. godine svoju stranku treći put voditi na parlamentarnim izborima. Njemačka i Francuska kao poljuljane tvrđave europskog duha, Poljska i Mađarska kao predvodnice novog ekstremizma i konzervativizma, dok je samo dva mjeseca nakon redovnih izbora švedski premijer najavio izvanredne izbore već za 22. ožujka sljedeće godine, budući da je stranka ekstremne desnice (SD) uspjela blokirati donošenje proračuna. Europa sve manje diše zajedničkim jezikom, a u Hrvatskoj sestrinske osobe i stranke, od sjedišta HDZ-a, do Pantovčaka, ocrnjuju Angelu Merkel. Na Starom kontinentu sve je počelo s ksenofobnim ocem Marine Le Pen, a u SAD-u s čuvenim republikanskim čajankama, dok su danas neki uzori i simboli potpuno promijenili svoja početna značenja. I tako u Europi više nitko ne govori o nekakvom 'novom Kennedyju', dok u SAD-u Donalda Trumpa, vodećeg republikanskog kandidata koji bi zabranio useljavanje muslimana, općenito nazivaju američkim Le Penom.


Oni koji vrsno poznaju Francusku sada vrlo precizno, detaljno i nemilosrdno raščlanjuju francusku političku scenu, u čemu i pobjednički stranački vrhovi, ali i veliki dio komentatora, tvrdi da je ovaj uvjetni poraz Marine Le Pen možda posljednje pobjedničko zvono kojim se može podičiti i francuski politički establišment koji mora naći odgovore na kritična suvremena pitanja: reformu političkog i stranačkog elitizma, odnos prema izbjeglicama, spas europskog zajedništva i potvrdu novog patriotizma. Orban i Kaczynski to traže u obnovi ideoloških ratova i prkošenju Bruxellesu, ali Njemačka i Francuska moraju ostati Europa, već i zbog toga što bez njih nema Europe, sa ili bez Velike Britanije. U toj potrazi za novom učinkovitošću, sve se više sudaraju tri europska identiteta, onaj nacionalni, onaj europski i onaj globalni, u čemu se zaštita nacionalnog traži u izgradnji zidova, a otpor globalizmu nedvojbenim porastom Putinovog ugleda u Europi i borbom protiv bankarske svemoći.

Dakako: ovo su vrlo pojednostavljene usporedbe, ali ipak prouzrokuju nešto sasvim novo i u ovim najrazvijenijim zemljama – Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj. I tako na sve strane cvjetaju potpuno nova oporbenih savezništava u kojima je vrlo teško odrediti što potiče lijevo, a što desno nezadovoljstvo budući da se sav taj ekstremistički bunt stapa u jednu maticu. Ekstremno lijevo i ekstremno desno sve češće maršira pod istim zastavama u globalnom posrtanju predstavničke demokracije, krizi neoliberalizma i općih civilizacijskih vrijednosti. I tako i Marine Le Pen puni glasačke kutije, a u Hrvatskoj ionako beskonačno galame oni koji bi dijelili ljude po poljskim ideološkim ključevima ili po nacionalističkim mađarskim uzorima. Pretežito krvava prošlost i nepodnošljiva sadašnjost, bez obzira na to što se trenutačno svi razmeću reformama, a potpuno prešućuju da je ova zemlja konačno izašla iz recesije na neočekivano uvjerljiv način. I dok se Hrvatska prevrće preko glave poput pajaca u općoj potrazi za novom vladom bez oporbe, premijerom bez iskustva i neispitanim preobrazbama, bez ijednog dobitničkog jamstva, Francuska je odgodila Marine Le Pen, a Angela Merkel zaustavila krizu povjerenja. Nakon samoubilačke dogovorne ekonomije Hrvatska se ujedinjuje u podjednako neplodnu dogovornu politiku, praktički bez Sabora i pravog izbornog legitimiteta, u čemu su neke moćne gomilice stekle pučističko pravo na naplatu tuđih glavarina, a dosadašnji moćnici odmah počeli puzati po podu u paničnim pokušajima da zadrže bar mrvicu vlasti. Prvo su izgubili izbore, sada su izgubili čast, a kako li će tek vladati zajedno, kada ni do sada nisu znali vladati – sami.