Ako bi Izrael odlučio sam napasti Iran, njegovi bi piloti trebali prijeći preko 1.600 km neprijateljskog zračnog prostora u jednom pravcu, pri čemu bi trebali dobivati gorivo u letu. Morali bi neutralizirati iransku protuzračnu obranu i istovremeno napasti nekoliko ciljeva ne baš blizu jedan drugome, često u značajnoj dubini ispod nivoga zemlje do koje bi teško došle i posebne antibunker bombe, a sve to s preko stotinu letjelica.

'Svima onima koji govore 'Oh da, napast ćemo Iran', kažem da to uopće nije lagana zadaća', upozorava general bojnik David A. Deptula, koji se lani povukao u mirovinu kao najviši časnik u analitičkoj službi američkih zračnih snaga i koji je radio na organizaciji zračnih napada 2001. u Afganistanu i 1991. u Zaljevskome ratu.

Posljednjih mjeseci rastu spekulacije o mogućem napadu Izraela na Iran, baš onako kako raste napetost između tih zemalja. Tom Donilon, savjetnik za nacionalnu sigurnost, susreo se prošle nedjelje u Jeruzalemu s premijerom Benjaminom Netanyahuom, a šef Udružena stožera oružanih snaga SAD-a, general Matin E. Dempsey, izjavio je za CNN da bi izraelski napad protiv Irana ovoga časa bio destabilizirajući, što pokazuje zabrinutost Washingtona. Slično je kazao i britanski ministar inozemnih poslova William Hague, koji je BBC-ju izjavio da napasti Iran ne bi bila mudra odluka Izraela u ovome trenutku.
Istovremeno je izraelska diplomacija ustvrdila da nastavlja s pritiscima da se uvedu još jače sankcije Iranu i da, kao SAD, i Izrael ima 'otvorene sve opcije'.

Ali sve je više glasova koji u Washingtonu, kao što je kazao general Deptula, dovode u pitanje sposobnost Izraela za samostalan napad. Strahuje se da bi SAD morao dovršiti operaciju, što bi moglo trajati i nekoliko tjedana. 'To nije zadatak tipa ući s nekoliko zrakoplova, udariti i izaći', kazao je Andrew R. Hoehn, bivši analitičar Pentagona, a sada vanjski savjetnik Američkih zračnih snaga.

Michael V. Hayden, direktor CIA-e od 2006. do 2009, upozorava da je plan napada na Iran ispod stvarnih mogućnosti Izraela, ali s druge strane, NYT posjeduje mišljenja neimenovanih stručnjaka Ministarstva obrane prema kojima SAD i ne zna čime sve raspolažu Izraelci.

S obzirom na to da Izrael, kako je već rečeno, želi napasti, između ostalog, postrojenja za ubogaćivanje urana u Natanzu i Fordu, reaktor teške vode u Araku i centralu Isfahana, postavlja se pitanje marš rute za izraelsko zrakoplovstvo. Postoje, naime, tri potencijalna pravca: preko sjevera, kroz Tursku, preko juga, kroz Saudijsku Arabiju i preko sredine, kroz Jordan i Irak. A ova je najkraća i najvjerojatnija ruta jer Bagdad više nema protuzračnu obranu.

Ako Jordan bude tolerirao prelete, ostaje problem duljine leta za zrakoplove koji bi išli u napad: F15l i F-161 američke proizvodnje koji, s obzirom na visinu leta i na teret koji će nositi, ne uspijevaju u komadu prijeći 3.200 km koliko traje put s povratkom I to, naravno, bez da se ubroji vrijeme leta dok se radi nad ciljevima ili izbjegava protuzračna obrana i iransko zrakoplovstvo. Dakle, Izraelu bi trebali avioni tankeri i nema ih u dovoljnoj mjeri. Analitičar Scott Johnson iz savjetničkog ureda IHS Jane's tvrdi da Izrael raspolaže sa samo osam zrakoplova tankera KC-707 američke proizvodnje i nije sigurno da su svi u operabilnom stanju. To ne znači da Izraelci nisu uspijeli prilagoditi druge zrakoplove.

Ali čak i ako je i to uspijelo Tel Avivu, te zrakoplove tankere treba posebno čuvati. Izrael posjeduje 125 komada F-15l i F16l, što bi jedva bilo dovoljno za napade i za čuvanje cisterne u zraku, a one bi možda bile sigurne ako bi letjele iznad 16 km visine. Osim toga, Izraelu treba sav kapacitet zrakoplova za eletronski rat kako bi oneraspoložio iranske radarske sustave i napravio prolaz zrakoplovima s bombama. Iako Rusija nije pristala prodati Iranu najsofisticiranije rakete zemlja-zrak S-300, ono što Iranci imaju nije uopće neopasno. Iran može uzvratiti napad i s raketama dužeg dometa kojima bi gađalo Izrael, čime bi se rat na Bliskom istoku rasplamsao iako analitičari smatraju da bi posljedice ako bi Iran dobio nuklearno oružje bile puno dramatičnije.

Drugi je problem broj bombi koji je potreban da se dosegnu postrojenja koja su deset i više metara pod zemljom u debelom armiranom betonu, kao u Natanzu, ili unutar brda, kako se vjeruje da su postrojenja u Fordu. Teoretski, Izrael ima bombe od dvije tone tipa GBU-28 američke proizvodnje koje mogu uništiti bunkere, ali nije jasno do koje dubine mogu biti djelotvorne.

Prema nekim informacijama, Obamina administracija poslala je Izraelu 200 bombi GBU-31 jače snage i tri zrakoplova cisterne. Ako bi se SAD uvukle u operaciju ili bi napale vlastitim aranžmanom to bi trebalo biti nevidljivim zrakoplovima i krstarećim raketama more-zemlja nakon čega bi uslijedio val zrakoplova za izviđanje štete i za nove napade.

Za razliku od Izraela, SAD posjeduje veliki kapacitet za davanje goriva zrakoplovima u letu. Zrakoplovi SAD-a mogu poletjeti iz baze Al Udeid u Kataru, Diego Garcia u Indijskom oceanu ili čak iz baza u Velikoj Britaniji i SAD-u. Svejedno, eksperti ponavljaju i da bi za SAD postojalo pitanje efektivnosti superbombi, zbog čega se puno radi na usavršavanju tehnike masovne penetracije koja je posebno dizajnirana za borbu s Iranom i Sjevernom Korejom.

General Deptula zaključuje da je Izrael dobar u taktičkim napadima ali da postoji samo jedna sila koja bi mogla s relativnim šansama za uspjeh neutralizirati iranski nuklearni arsenal. No, kako smo već pisali na tportalu, Barack Obama ne želi to izvesti u godini izborne kampanje, osim ako na to bude doista prisiljen.