Općenito je poznato da igrači dosta često prigovaraju zbog loše kvalitete PC ili konzolaških periferija. Ako ste se ikada živcirali zbog čega vam tipkovnica ne prihvaća jednu ili drugu komandu, zbog čega vam miš trza taman kada ne treba ili zbog čega ste kupili onu podlogu za miša koja ima dvije izbočene sise na sebi, vjerujte nam – postoje daleko gore stvari. Daleko, DALEKO gore stvari. Za one koji ne znaju što periferija znači, spomenimo o tome da se radi o apsolutno svemu što ne spada pod kategoriju kućište računala. Ipak, kako ne bismo išli previše u širinu, zadržat ćemo se na uređajima koji služe za igranje. U krajnjoj liniji, nije nam cilj diskutirati o tome koliko je precizan ili neprecizan Geniusov standardni tablet u odnosu na bilo koji entry level Wacom ili slično. Tu smo zbog igara, a vjerujte nam, među gaming periferijama postoje tone i tone smeća.

10. Rez Trance Vibrator

Ne dajte se zavarati suptilnom reklamom koja stoji iza ove periferije. Trance Vibrator je kratko i jasno – seks igračka za Playstation 2. Rez Trance Vibrator dolazi uz specijalnu ediciju japanske verzije eksperimentalnog šutera Rez. Stavili smo ga na deseto mjesto jer, recimo to tako, barem ima jednu praktičnu primjenu. Da zabavlja dragu dok vi pogađate sekvence u igri umjesto da provodite vrijeme s njom. Ili da, recimo, približi konzolaško igranje ženskom spolu nudeći im USB vibrator koji reagira na jednu jedinu PS2 igru. Grozno, znamo. No vjerujte nam – ima tu još puno gorih stvari.

9. DK Bongos

Ne gledajte nas tako. I mi smo imali loše odluke pri kupnji konzolaških periferija u svojim mlađim danima. Uostalom, igranje Frequencya, koliko god zabavno bilo, prije ili kasnije je prokleto dosadilo. Stoga, inspirirani pravom pravcatom periferijom za sviranje (koja je, usput, imala i mikrofon, pa ste mogli i pljeskati rukama), kupili smo komad plastike i zamrzili ga tjedan dana nakon toga. Naime, em što igre za njega nisu valjale, em što ste izgledali kao debil kada ste ga koristili. Double win, rekli bi neki.

8. Super Game Boy

Osnovni koncept igranja video igara koje su namijenjene za prenosive konzole je igranje tih igara na prenosivim konzolama. I što će nam, pobogu, još onda i Super Game Boy? Da igramo Gameboy naslove na svome Super Nintendu? Da, nevjerojatna opcija dodavanja OKVIRA oko igre koju sada imamo priliku gledati u stopostotnoj pikseliziranoj slavi. Upaljena desetak puta te nakon toga bačena u koš, ova mala plastična đinđa koju ste turnuli u svoj Super Nintendo nikada nije opravdala investiciju.

7. Steel Battalion

Čisto zato što ovu top listu ne planiramo u potpunosti prekriti Nintendovim plastičnim užasima, odlučili smo se na popis ubaciti i prekrasan kontroler prodavan uz Xbox mech igru Steel Battalion. Ovaj monstrum koštao je 200 dolara, na prvi pogled izgledao dosta kul, no u konačnici predstavljao je par kila preskupog hardvera koji nećete, ponavljamo, nećete koristiti niti u jednoj igri nakon što završite Steel Battalion. Ruku na srce, čitava stvar izgleda simpatično, no budimo realni – tko želi imati kompletnu mech konzolu kao kontroler za jednu jedinu igru?

6. Nintendo Super Scope

Ovaj dragulj predstavlja jedan od kreativnih vrhunaca u Nintendovom opusu periferija. Najbolje prodavan neposredno prije i nakon matineje Commandoa i Rabo 2, ovaj simpatični dodatak nastojao je kapitalizirati na uspjehu Nintendo Zappera – IR pištoljčića sličnog onima na automatima. Sve u svemu, za ovu plastičnu bazuku izašlo je svega šest ekskluzivnih igara. Nadalje, bila je toliko loša da uopće nije stigla do japanskog tržišta. Naravno, u paketu s poprilično velikim kućištem stiže i klasično gutanje baterija koje ste morali mijenjati svaki dan. Toliko o energetskoj efikasnosti, ha?

5. Wii Wheel

Ovaj proizvod s oduševljenjem je predstavljen na E3-u prije nekoliko godina te se žestoko reklamirao uz iznimno zabavni Mario Kart Wii. Nekoliko godina nakon što je periferija izašla, jasno nam je zašto je reklamirana uz Mario Kart – da bi se mogla podvući ispod radara zajedno s premijskim naslovom. Za razliku od igre s kojom je dolazio upakiran, Wii Wheel je bio užasan, nezgrapan i potpuno nepotrebni komad plastike koji ste podigli, iskoristili dva-tri puta i nakon toga bacili u kut sobe zajedno s Wii zapperom, Wii mačem, Wii sarmom i Wii Thomsonovom gazelom.

4. The Power Glove

'I love the PowerGlove... it's so bad!', rekao bi momčić u dvosatnoj reklami za Nintendo pod imenom Wizard. Da, dragi moji – toliko je loš. Dapače, ovaj uređaj toliko je užasan da je praktički neiskoristiv. Power Glove kao periferija trebala je tadašnjih gaming učiniti kuljim (komparativ od kul, op. a.), no uspjela je postići kultni status jednog od najlošijih dodataka za konzole ikada napravljenog. Mislim, pogledajte, molimo vas, na što to liči. Što je najbolje, jedini pravi način da se igra pomoću ovog uređaja jest da se koristi kontroler koji se nalazi na hipotetskoj podlaktici. Još ako svemu ovome dodamo dva akumulatora (senzora) povezana onim crnim valovitim kablom koje kao Miki Maus uši morate montirati na televizor, iskustvo je kompletirano. Stvarno.

Oh, da, Laser Scope!

3. Laser Scope

Konamijev Laser Scope je alat za sve skeptike. Razmišljate li s vremena na vrijeme o tome kako su igre na računalu glupe? Da ih igraju uglavnom socijalno osiromašeni geekovi? Ljudi koji, budimo realni, sami sebi izgledaju glupi kada igraju igre? E, pa jedini alat za potvrdu ove teorije koji će vam ikada biti potreban je Konamijev Laser Scope. Ova kombinacija VR kacige, laserskog scopea i mikrofona (da, dobro ste pročitali – MIKROFONA) koristi vaš glas kao komandu. Tako ćete pored micanja glavom i kontrolerom svaki put kada pucate vikati 'FIRE'. Stavite to na glavu nekom abnormalno odjevenom klincu, upalite kameru na par sati i imate materijala za dva doktorata u socijalnoj otuđenosti. Garantiramo.

2. Sega Activator

Ovaj osmerokutni čudak smjestio se u našu listu loših periferija na počasno drugo mjesto iz više razloga. Osim što je očito neiskoristiv, ovaj uređaj u neku je ruku došao u kompletno krivo vrijeme. Koncept korištenja ovog kontrolera bez kontrolera kasnije je u potpunosti iskorišten u Kinectu i do neke mjere Eyetoyu i Wiiju. Uređaj je, kao što vidite, podsjećao na uglatu varijantu staze s vlakićima – s time da ste kontrole na njemu aktivirali mahanjem iznad 'hotspotova'. Sad, problem kod svega ovoga je što nije bilo igara koje rade isključivo na njemu, te što su komande bile strahovito 'glitchy'. Pod time mislimo na loš response time, spazmički gameplay koji veze s mozgom nije imao, te činjenicu da je sve ovo bilo sub par u odnosu na klasično držanje kontrolera u rukama. Evo ti na, Sega – kad izbacuješ inovativne kontrolere u kompletno krivom vremenu. Tsk, tsk.

1. U-Force

Kralj kretenskih kontrolera, Nintendo, zaista si je dao šamar ovim draguljčićem. U-Force izgleda kao laptop, no keč je u tome da iznad njega mašete rukicama kako biste kontrolirali likove u igri. No pazite jer ako mahnete izvan područja između dvije ploče hardver to neće registrirati. Najbolji dio vezan uz U-Force je u tome što ni sam proizvođač do kraja nije znao kako će igra reagirati na vaše mlataranje. Jedina stvar koja je sigurna oko čitavog U-Forcea je da na neki način reagira na vaše micanje ručicama, a pitanje hoće li vas do dovesti do kraja igre ili prvog kamena sa šiljcima koketira s temama češće vezanima uz kvantnu fiziku i zakon vjerojatnosti. Bilo kako bilo, činjenica je da kontroler postoji, da je kompatibilan sa Super Nintendom i da predstavlja vrh vrhova loših periferija za konzole a la Gamereport.