Kako ste saznali za Josipa Perkovića? Ili je zapravo za vas to priča o seriji ubojstava u Zapadnoj Njemačkoj osamdesetih godina, koje je naredila jugoslavenska tajna služba, a njemačka tajna služba BND znala je o svemu?

Philipp Grüll: Počeli smo se baviti ovom temom prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Na početku je za nas u centru priče bilo ubojstvo Stjepana Đurekovića te pitanje koliko bi taj slučaj mogao staviti pristupanje Hrvatske u EU u drugi plan. Slijedom toga krenuli smo rasvijetliti i ulogu Josipa Pekovića i Zdravka Mustača. U istraživanju nam je postalo jasno da tu nije riječ o samo jednom ubojstvu, nego o seriji ubojstava koja je dotad bila posve nepoznata u Njemačkoj. To je kolegu Franka Hofmanna i mene motiviralo da se još više udubimo u cijelu priču.

Kada ste shvatili da imate priču za cijeli dokumentarni film i koju je ulogu Robert Zagajski imao u tome, s obzirom na to da je njegova potraga za očevim ubojicama okosnica priče?

Philipp Grüll: Kada smo shvatili koliko su zastrašujući razmjeri ove teme, pomislili smo: 'Pa ovo nije priča za petominutni prilog.' Ova je priča, sa svim svojim komplikacijama i poveznicama, jednostavno tražila više prostora. Trebalo nam je neko vrijeme da temu tako postavimo kako bi se iz nje napravio film. U tome je Robert Zagajski odigrao centralnu ulogu. Njegova potraga za istinom je dala dokumentarcu strukturu i njegova sudbina je paradigmatska za mnoge bližnje žrtvama, koji desetljećima tragaju za odgovorima. Naročito nam je imponiralo što Zagajski nije bio vođen željom za osvetom. On jednostavno želi znati što se dogodilo tog ožujka 1983. na rubu Münchena. Tko je ubio njegova oca. I danas ga opsjeda to što je uopće bilo moguće da se takvi zločini bez problema dogode u Njemačkoj.

Kako je uopće išla produkcija filma – s koliko ste ljudi razgovarali, koliko vam je trebalo za snimanje, koliki je budžet filma itd.?

Philipp Grüll: Istraživali smo više od godinu dana. Prvo smo našli mnoge dokumente, koje samo onda dali prevesti. Razgovarali smo s desetinama ljudi – s rodbinom ubijenih, preživjelima, političarima, agentima tajnih službi, znanstvenicima i mnogim drugim osobama. Snimanje je krenulo početkom ove godine i odvijalo se u Njemačkoj, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Nismo nikad točno izračunali, ali mislim da smo na kraju snimanja imali oko sto sati sirova materijala. Montažu smo započeli u travnju i film je bio gotov početkom ljeta. Što se budžeta tiče, ne znamo zapravo koliki je ispao na kraju.

Kako komentirate činjenicu da je sin Josipa Perkovića, Saša, savjetnik aktualnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića? Neki u Hrvatskoj to vide kao dokaz da Udba svime upravlja iz pozadine. Vjerujete li vi u to?

Frank Hofmann: Načelno smatramo da sin ne može i ne smije biti odgovoran za djela svog oca. Ali kada čovjek ima tu informaciju o Saši Perkoviću i istovremeno pred očima ima cijelu priču o tome koliko se Hrvatska svim sredstvima trudila spriječiti izručenje gospode Perkovića i Mustača, iz svega toga ne nastaje jedna dobra slika. Teško je osloboditi se dojma da neki ljudi imaju snažan interes zaštititi bivše tajne agente. Ali najviše se time pokazuje da u Hrvatskoj, a i ostalim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, treba obraditi taj dio zajedničke povijesti, treba se s njime javno suočiti.

Predsjednik Josipović je odbio govoriti za vaš dokumentarni film, a nije htio ni nitko iz hrvatske vlade. Kako to komentirate?

Frank Hofmann: To je šteta. Rado bismo od predsjednika Jospovića čuli objašnjenje zašto je izručenje toliko trajalo i zbog čega se u Hrvatskoj nije počelo raditi na razjašnjavanju zločina tajnih službi. Iz toga nastaje dojam da državni vrh Hrvatske radije ne bi ništa rekao. Hrvatska toj tematici ne bi, uostalom, morala pristupiti sama, jer unutar Europske unije, napose u srednjoj i istočnoj Europi, već godinama postoje mreže povjesničara i arhiva koji se uspješno i na najvišem znanstvenom nivou bave suočavanjem s prošlošću.

U svojem filmu spominjete razlike između demokratski orijentiranih hrvatskih emigranata i onih koji su se pozivali na naslijeđe ustaštva. U koju kategoriju biste stavili pokojne Stjepana Đurekovića i Đuru Zagajskog?

Philipp Grüll: Kod Đurekovića nismo našli nikakve dodirne točke s ustaški nastrojenim hrvatskim emigrantima ili onima koji su htjeli naslijem postići neovisnost Hrvatske. Jugoslavenski režim je Đurekovića držao opasnim jer je došao iz centra tog sustava. Imao je veliko insajdersko znanje, kojim je tadašnjem režimu mogao nanijeti značajnu štetu. S druge strane, otac Roberta Zagajskog je itekako bio spreman koristiti nasilje kako bi destabilizirao Jugoslaviju. Protiv njega i njegove skupine se u Njemačkoj vodila istraga. No za osuđivanje zlodjela jugoslavenske tajne službe, po našem mišljenju, to nije odlučujuće. Jer iako su Đuro Zagajski i drugi bili spremni na nasilje, to ne opravdava slanje komandosa-ubojica u Njemačku. Njemačka je tijekom 20. stoljeća doživjela dvije diktature i iz toga postoji mnogo bolnih iskustava, pa je i zbog toga u Saveznoj Republici društveni konsenzus da ubojstva ne zastarijevaju.

Jedan od fascinantnih trenutaka dokumentarca je susret s Milanom Doričem, doušnikom jugoslavenske i njemačke tajne službe. Mislite li da on treba odgovarati za svoju ulogu u tim likvidacijama?

Philipp Grüll: Nema sumnje da je došao trenutak da se njegova uloga detaljnije istraži. Nema nikakvih direktnih dokaza da je Milan Dorič povezan s ubojstvima. Ali u dokumentima se može naći i da je njemu jugoslavenska tajna služba dostavila oružje te da je kratko prije napada na njih špijunirao Đuru Zagajskog, Luku Kraljevića i Stjepana Đurekovića. On poriče bilo kakvu vezu s tim atentatima, no izrekao je nešto što mi i danas vrišti u sjećanju: 'Nitko od njih nije ubijen bez razloga.' Takve izjave stvaraju dojam da taj čovjek zna mnogo više nego što govori.

Perkoviću i Mustaču se sudi za jedno ubojstvo. Što je s više od dvadeset ostalih koja nisu presuđena?

Frank Hofmann: Kao što smo rekli, u Njemačkoj ubojstvo ne zastarijeva. Počinitelje se i nakon više desetljeća može izvesti pred lice pravde. Njemačka policija i dalje istražuje više od deset tih slučajeva. To znači i da bi se iz aktualnog procesa moglo pokrenuti još nekoliko suđenja, napose kada se na minhenskom sudu krenu iznositi detalji ostalih slučajeva.

Kakve političke lekcije možemo naučiti iz ovog suđenja?

Philipp Grüll: Cijeli proces je u prvi plan stavio dosad nepoznato poglavlje Hladnog rata. Moguće je da će pridonijeti kritičnijem pogledu na Tita i bivšu Jugoslaviju. Jer u Njemačkoj mnogi i dalje misle da je Jugoslavija bila divna zemlja za odmor, a da Tito i nije loš.

U Njemačkoj je posve nepoznato da su Tito i njegovi nasljednici odgovorni za najveću seriju nerazjašnjenih ubojstava u poslijeratnom vremenu. Pored toga ovaj proces pokazuje i da je njemačko pravosuđe, s kolikim god zakašnjenjem, spremno sve ove zločine suditi na njemačkim sudovima. Vrlo je moguće da Mustač i Perković neće biti posljednji optuženici.