Jesu li Vas iznenadili podaci o značajnom rastu broja superodlikaša u prošloj školskoj godini, kako to objašnjavate?

Za mene je to ugodno iznenađenje, jer nemam razloga sumnjati u kapacitete naših učenika, ali ni u trud i angažman odgojno-obrazovnih djelatnika u vrijeme pandemije. Djelomično je to, možda, i rezultat preporuka Ministarstva znanosti i obrazovanja da ocjene trebaju biti poticaj učenicima, ali istodobno i pokazatelj obrazovnih postignuća. I inače smatram nužnim da se stručnjaci u području odgoja i obrazovanja mnogo ozbiljnije pozabave pitanjem ocjenjivanja. U kontaktu s djecom doznajemo da mnogi učenici osjećaju da su pod neprekidnim pritiskom, da moraju biti odlični iz svih predmeta jer se u protivnom neće smatrati uspješnima, a zbog nedovoljnog broja bodova neće se moći upisati u željenu srednju školu. Kriteriji za upis u srednju školu dugogodišnji su problem, na koji nas upozoravaju i sami učenici, pa bi to slijedećih godina trebalo riješiti.

Nova školska godina je zbog korona krize najizazovnija do sada. Jesu li obavljene sve pripreme tako da se učenicima zajamči sigurno obrazovanje, bojite li se da bi škole mogle postati nova žarišta zaraze?

Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje, jer su prilike na terenu različite, škole se razlikuju po uvjetima, kapacitetima, a različita je i epidemiološka situacija na području države. Izuzetno je važno da su se djeca vratila u škole jer je to korak prema normalizaciji života, ali je jednako važno da se svi drže uputa i preporuka za zaštitu zdravlja učenika i zaposlenika, odnosno da svi daju maksimum u organizaciji nastave i drugih školskih aktivnosti. Pritom je najveća odgovornost na ravnateljima koji moraju osigurati uvjete za zaštitu sigurnosti i zdravlja djece u školama, procijeniti rizike i upozoriti na teškoće koje treba ukloniti. Što se tiče širenja zaraze, dosadašnja iskustava upućuju da škole nisu bile ključne za širenje zaraze. No, stalno moramo biti na oprezu, pratiti promjene stanja, prilagođavati se i reagirati po potrebi.

Dio roditelja protivi se da im djeca nose maske u školi, je li to u interesu djece?

To nikako nije u interesu djece. Ova mjera usmjerena je na zaštitu dobrobiti učenika, a ne njegovu dodatnu ugrozu. Roditelji se i nama žale, imali smo veći broj pritužbi na uvođenje te mjere, ali dok je ona na snazi treba je se pridržavati. Apeliram na roditelje da podrže svoju djecu u provedbi te mjere. Naime, roditelj koji se protivi obvezi nošenja maske, bez da postoje opravdani razlozi da dijete bude izuzeto od toga, svjesno preuzima odgovornost za rizik od zaraze, ne samo svog djeteta, već i ostalih učenika koji s njim borave u istom razredu. To predstavlja zanemarivanje zdravstvene skrbi o djetetu i svjesno ugrožavanje zdravlja drugih.

Višemjesečna nastava na daljinu opteretila je dio učenika, kakve su posljedice te vrste nastave na mentalno zdravlje djece?

Izdvojila bih istraživanje znanstvenica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagreba pod nazivom „Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone“, u kojem se bave istraživanjem dječjeg iskustva u pandemiji. Rezultati su pokazali da je učenicima osnovnih škola nastava na daljinu bila teža od one u školi, dok je mišljenje srednjoškolaca bilo podijeljeno. Većini djece u to vrijeme najviše su nedostajali prijatelji i vršnjaci. Prema tome, on-line nastava je na određeni način, za određenu skupinu djece, predstavljala dodatnu otežavajuću okolnost u pandemiji. Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih je izuzetno važna i kao društvo moramo osigurati stručnu podršku svoj djeci kojoj je potrebna. To uključuje dovoljan broj stručnjaka mentalnog zdravlja, ali i jasnu informaciju o tome kome se, kada i na koji način djeca mogu obratiti za pomoć.

S početkom škole aktualizira se i problem vršnjačkog nasilja, hoće li kontrolirani povratak u školu utjecati na porast nasilja, ako ne fizičkog, onda nasilja na internetu?

Za sada nemamo brojčanih pokazatelja o protekloj školskoj godini, podatke o tome dobivamo od nadležnog ministarstva. Znamo da je problem nasilja među djecom kontinuirano prisutan u školama, a dodatan problem predstavlja nasilje putem interneta, odnosno cyberbullying koji je odraslima često nevidljiv, a predstavlja izuzetno veliku opasnost i ostavlja dugoročne posljedice na djecu. Stručnjaci upozoravaju da bi sve veća upućenost djece na digitalne uređaje za vrijeme održavanja nastave na daljinu mogla pridonijeti njihovoj još većoj izloženosti različitim oblicima nasilja putem interneta.

Tko je u sustavu sprječavanja nasilja najslabija karika? Što možete poručiti djeci žrtvama nasilja?

Ne bhi rekla da imamo najslabiju kariku već da moramo prepoznati najvažniju kariku, a to je škola. Ključno je da škole prihvate rad na prevenciji nasilja kroz preventivne aktivnosti, kroz koje će se stvoriti sigurno ozračje za svu djecu, oblikovati jasni stavovi prema nasilju kao neprihvatljivom ponašanju koje će uvijek izazvati neke posljedice. Važno je da se prepoznaju prvi znakovi neprimjerenog ponašanja djece, dok su oni još u fazi sukoba, važan je rad s tom djecom, a tu se ponovno vraćamo na ulogu stručnih suradnika, psihologa, pedagoga. Djeci uvijek preporučam da ne šute o svojim problemima, da se što prije obrate odrasloj osobi u kojoj imaju povjerenja: roditelju, razredniku, pedagogu...

Kako gledate na inicijativu „Pravo svakog djeteta na školski obrok“?

Ured je u lipnju službeno podržao tu inicijativu jer uvođenje besplatne školske prehrane svoj djeci, neovisno o socijalnim mogućnostima obitelji, školsku bi prehranu učinilo jednako dostupnom svima. No, moram upozoriti da će pandemija vjerojatno utjecati na ostvarivanje prava na kvalitetan i besplatan obrok u školi. Mnoge škole još nemaju školske kuhinje, a škole u Zagrebu, koje su stradale u potresu, dodatno su u teškoj situaciji. Mislim da ćemo razmjere tog problema tek vidjeti u ovoj školskoj godini.

Je li vjeronauku mjesto u školi ili ga treba vratiti u crkve?

To je važno pitanje o kojem treba raspravljati i omogućiti da se čuju argumenti svih dionika: Crkve, roditelja, učenika, Ministarstva obrazovanja. Zapravo je riječ o problematici koja je šira od samog nastavnog predmeta. Ured uočava kao problem da se nerijetko vjerski sadržaji u nekim školama prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, npr. prilikom održavanja školskih priredbi, što smatramo neprihvatljivim. Smatramo da se nastava vjeronauka, kao i svakog drugog izbornog predmeta, treba organizirati na početku ili kraju nastave, a predlažemo i uvođenje alternativnog izbornog predmeta za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, po uzoru na etiku u srednjoj školi.

Vaš je Ured angažiran i na zaštiti prava djece čiji su roditelji u zatvoru. Koliko je takve djece i koliko često mogu vidjeti svoje roditelje?

Po zadnjem izvješću Ministarstva pravosuđa za 2018. zatvorenici i maloljetni roditelji imali su 3801 maloljetno dijete, od čega je njih 27, 7 posto posjećivalo roditelja u kaznenoj instituciji. Ured se intenzivno bavi tom temom od 2006. i neki pozitivni pomaci su vidljivi, naročito u zatvorskom sustavu koji je uredio prostore za posjete, provodi kvalitetne programe za roditeljstvo zatvorenika, uveo je video posjete, što je ublažilo odvojenost djece za vrijeme ukidanja posjeta u vrijeme pandemije koronavirusa, a educira i djelatnike o važnosti održavanja povezanosti djeteta i roditelja.

Istospolni par, koji ima registrirano partnerstvo, udomio je dijete, a Zakon o  udomljavanju, koji to onemogućuje, nije promijenjen. Kakvo je Vaše stajalište o tome?

Ponovit ću stajalište koje sam više puta iznijela u javnosti: kad je riječ o povjeravanju djeteta na skrb udomiteljima, najvažnije je na prvo mjesto staviti najbolji interes djeteta. Dakle, najvažnije je da mu udomiteljska obitelj pruži zamjensku skrb na najkvalitetniji mogući način, pa treba uložiti napore da se utvrde kompetencije i kapacitet udomitelja i potrebe djeteta. Spolna orijentacija udomitelja u tome bi trebala biti irelevantna.

Je li Vam sporno što je netko dobio neko pravo koje nije uređeno zakonom?

Nije riječ o protuzakonitom dobivanju nekog prava. Istospolnim zajednicama je Ustavom i zakonodavnim antidiskriminacijskim okvirom zajamčeno ravnopravno sudjelovanje u svim aspektima društvenog života, što uključuje i pristup javnoj usluzi udomiteljstva. Stav Ustavnog suda u tom pogledu je jasan, a  nadležna tijela koja neposredno odlučuju o pravima i obvezama građana u pojedinačnim slučajevima dužna su tumačiti i primjenjivati svaki zakon, pa tako i Zakon o udomiteljstvu, u skladu s njegovom legitimnom svrhom te odluke donositi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora i u skladu s pravnim stajalištima Ustavnog suda.

U Izvješću o radu za 2019. Vaš je Ured zaključio da su hrvatske institucije iznevjerile djecu kad je u pitanju zaštita od nasilja.

Najdrastičnija upozorenja da su institucije iznevjerile djecu bila su brojna stradanja djece, za koja se kasnije pokazalo da ih se možda moglo spriječiti pravovremenim uočavanjem rizičnih čimbenika. U Izvješću su navedeni podaci MUP-a da je lani bilo14 teških ubojstava djece, što je šokantan podatak. Lani je zabilježen i potresan slučaj djeteta koje je umrlo jer je bilo ostavljeno u zatvorenom automobilu po ekstremnoj vrućini, slučaj u kojem je otac bacio djecu s balkona, onaj u kojem je majka ostavila dijete na čuvanje nestručnoj osobi, pa je spašeno u zadnji čas, slučaj novorođenčeta kojeg je ugrizao pas u obiteljskoj kući i brojna druga stradanja. Sve su to upozorenja koliko su djeca ranjiva i koliko u svakom trenutku njihova sigurnost i dobrobit ovise o odraslima. Sve bi nas trebalo zabrinuti da za vrijeme lockdowna zaštitne institucije nisu mogle redovito funkcionirati, a posljedice toga ćemo, bojim se, vidjeti u slijedećem razdoblju.