Nema tome dugo - evo, ni cijele dvije godine nisu prošle - od vremena kada se cijela Hrvatska kolektivno naslađivala nad sudbinom Splita, grada zarobljenog u tužnom vakumu besperspektivnosti i rukama bizarnog Željka Keruma, cirkus-gradonačelnika kojemu je vlast pala u ruke nevjerojatnim spletom okolnosti. Čisto iz beznađa, protesta, čak i šale...
Bilo je to doba kad se prosječan Splićanin nije mogao maknuti dalje od Klisa, sve tamo negdje do Beča, Budimpešte ili Beograda, a da ga kakav slučajni namjernik ne bi zapitao za onog ludonju, njegove fete pršuta na čelu, epizode s harmonikašima ili nekontrolirane izljeve bijesa pred kamerama. Sve je to u neku ruku bilo čak i zabavno, poput reality showa u kojemu je cijeli jedan veliki grad predstavljao poligon za iživljavanje mahnitog gazde i njegove svite, dok je ostatak nacije - a bogme i šire - gledao, jeo kokice i rugao se.
I neka su: Kerumovo doba za Split možda jest bilo dosta tužno, ali u isto vrijeme i nekako poticajno, inspirativno. Čovjek je nekako izgurao četiri godine mandata iako je već nakon nekoliko mjeseci - čim mu je Torcida pokazala palac dolje - bilo jasno da je njegov kraj neumitan. I on sam digao je ruke od svega i posvetio se obitelji, prijateljima i neuspješnom spašavanju posrnulog poslovnog carstva, dok je ostatak grada gledao kako najbezbolnije prijeći u društvo, khm, civiliziranih i pristojnih.
Nominalno smo uspjeli, premda se pokazalo da ni s Ivom Baldasarom nismo baš uboli jackpot - ali došlo se barem do neslavnog hrvatskog 'nit' smrdi, nit' miriše' prosjeka. Neće taj napraviti preveliku štetu, niti nas dramatično osramotiti - samo će se zabavljati beskrajnim uhljebljivanjem nesposobnjakovića i tu i tamo pokušati namjestiti kakav poslić svojim stranačkim drugovima. Ništa spektakularno.
Pa je tako, evo, došlo vrijeme da malo zamijenimo uloge: dragi moji Zagrepčani, što se kod vas događa? Kako ste, šta ima? Je li sve u redu? Kako stojite s lokalnom politikom? Gdje vam je gradonačelnik?
Znam, znam: možda je malo nepristojno i drsko izdaleka docirati, a vjerojatno bi se u ovoj provokaciji moglo pronaći i natruha autonomaštva/antihrvatstva/orjunaštva ili čega već, ali ipak - zašto ste dozvolili da se od Zagreba napravi grad-slučaj? Je li vam malo neugodno?
Svog smo klauna ekspresno maknuli, a zar ste vi stvarno onom vašem rodijaku morali dati njegovih bezbroj mandata i zar je stvarno morao završiti u zatvoru? I jeste li se konačno osvijestili ili možemo smatrati da ste pretrpjeli solidan kolektivni moždani udar?
Kako ste zadovoljni trošenjem svojih milijardu eura godišnje? To je deset puta više love nego što Split ima, a vas je samo četiri puta više; iz naše provincijske splitske perspektive, čini se da je moglo i bolje...
Uglavnom, bio je onaj jedan trenutak prije koji tjedan, kada je tridesetak tisuća bijesnih ljudi prosvjedovalo na Rivi i kada su se tajne službe digle na noge zbog procjene da je ozbiljno ugrožena stabilnost u državi, u kojemu je s bine pročitana poruka podrške malobrojne, ali hrabre inicijative Zajedno za Dinamo. Nastao je pristojni tajac: nigdje zvižduka, nigdje negodovanja, tek potiho odobravanje i iščekivanje što će se dogoditi nekoliko stotina kilometara sjevernije.
Ništa. Rekli bismo, prdac. Kao da Zagreb namjerava i idućih stotinu godina provesti na slavi jednog jedinog ozbiljnog građanskog prosvjeda za Stojedinicu. Još iz prošlog stoljeća.
Nogomet naravno nije najvažnija stvar u svemiru, ali je u našim hrvatskim prilikama neizmjerno bitan. Čak i da nije leglo kriminala i nepoštenja, već samo obična efemerna zabava za narod, kroz njega se prelama bezbroj simboličnih i stvarnih struja i novčanih tokova. A dobar je i za edukaciju inače nezainteresiranog puka.
Pa evo jednog splitskog poučka: ako želite dobro uzdrmati gradsku vlast, ako želite osvijestiti ljude o trošenju javnih para, ako želite demonstrirati građansku odgovornost i nametnuti barem minimalne standarde i kodeks ponašanja lokalnih bezveznjakovića, nema boljeg recepta nego da se malo angažirate oko ovog sporta.
I oko Dinama, ako ga niste baš skroz prekrižili.
Vjerujte, nema efikasnije metode za početak uvođenja reda i nema kraćeg puta do pristojnije gradske vlasti od sportskog prečaca, kombinacije djelovanja u rukavicama i uličnog pritiska.
Zanima li vas zašto je vaših 250 milijuna kuna otišlo Zdravku Mamiću u ruke i kako ih je potrošio? Hoće li mu Sandra Švaljek i ove godine transferirati solidnu božićnicu? Zašto su vam oteli klub i, da oprostite, zašto vam deset godina seru po glavi?
Potrebno je tako malo, samo da pogazite vlastiti komod i možda osvijestite svoj 'ne bum se štel mešat' mentalitet. Na ulice. Nakon toga se sve valja samo od sebe.
Dajte, da ne moramo mi sve raditi...
A kad akcija krene, vidjet ćete, onda se i sjednice Gradskog vijeća ili skupštine gledaju na lokalnim televizijama, o njima se raspravlja po kafićima i ulicama, prati se svaka kuna potrošena iz budžeta, a prava lokalna demokracija nastupa polako, ali sigurno.
