Kristina Fehir završila je gimnaziju i od onda je radila razne poslove, a prije nekoliko godina odlučila je postati asistent svojoj maloj susjedi Ani koja danas ide u 8 razred.
'Pomognem joj obaviti sve one stvari koje Ana ne može sama napraviti, od fizioloških potreba, pisanja, oblačenja, pomoć u prilagođavanju gradiva, u pronalaženju zadataka koji su primjereni njezinim mogućnostima. Isto tako ja služim i tome da ju potaknem na rad', kaže asistentica Kristina.

Iako su susjede i poznaje ju odmalena, trebalo im je neko vrijeme da se naviknu jedna na drugu. 'Trebalo nam je neko vrijeme da se prilagodimo jedna drugoj, da ona stekne u mene povjerenje, da zna da mi može sve reći i povjeriti mi se. Isto tako trebala sam i ja upoznati nju i način na koji ona razmišlja jer ona ima neke poteškoće i nije njezin način razmišljanja isti kao kod druge djece', rekla je Kristina.

Upravo su susjedi i druge osobe bliske obitelji, najbolji izbor za asistenta, kaže predsjednik Udruge Bubamara Tomislav Velić. Djetetu treba odmak od obitelji pa članovi obitelji ne bi trebali biti asistenti. Također, iskustvo je pokazalo da nije dobro da asistenti budu studenti ili osobe s visokom stručnom spremom jer one takav posao prihvaćaju samo privremeno i čim nađu bolje plaćeno radno mjesto, odlaze, a djeci treba stabilnost i kontinuitet.

'To su najčešće susjedi i nama se to pokazalo super. Mi najčešće radimo u ruralnom području gdje nemamo nezaposlenih učitelja, to su poluprazna sela, takva politika nam se pokazala izvrsnom jer smo mi radili evaluaciju i svih 11 su napredovali, a to je bila nezavisna evaluacija psihologa', rekao je Velić.

Asistenti moraju imati srednju stručnu spremu i biti prijavljen na Zavodu za zapošljavanje. Odabiru ih djeca i roditelji. Plaća im je oko 2000 kuna za pola radnog vremena. No, oni rade i duže, a novac čekaju ponekad i više mjeseci, kažu u udruzi. Mama novopečenog srednjoškolca Brune, koji boluje od cerebralne paralize, Antonija Ćorluka kaže da su ispočetka sami plaćali asistenta.

'Ne samo mi, i drugi roditelji koji su se brinuli da dijete ide u školu i kako ga ostaviti samoga. Ja sam prvi dan umirala, a dijete je otišlo s asistenticom koja je rekla da će raditi dok se problem ne riješi i ne nađu neka sredstva, da će ona biti tamo pa će se valjda nešto dogoditi. Danas više nema volontera, svi rade za plaću', rekla je mama Antonija.

Brunino bi školovanje bilo nemoguće bez asistentice, kao i školovanje male Hane čija asistentica Anita Šimunić koja je i sama majka, kaže da ne bi nikada odabrala drugo zanimanje.
'Mislim da je najbitnije da čovjek ima srce za takvo nešto raditi, da bi mogao raditi takvo nešto, mislim da je to jedno prekrasno zanimanje, pogotovo djetetu pomoći, mislim da nema ništa ljepše od toga', rekla je asistentica Anita.