Može li činjenica da je buduća prva dama SAD-a Melania Trump Slovenka utjecati na ishod hrvatsko-slovenskog spora oko granice na moru? Hoće li ruska podrška Donaldu Trumpu ojačati i položaj Srbije u međunarodnim odnosima? I – je li Hrvatska u kontekstu novih američko-ruskih odnosa dobitnica ili gubitnica u usporedbi sa svojim susjedima?

Odgovore na ova pitanja nećemo čekati predugo iako će ti odgovori prije biti posrednog nego li neposrednog karaktera. Podrijetlo američke prve dame i tradicionalni odnosi pojedinih zemalja tek su najslikovitiji dio recentnoga vanjskopolitičkog mozaika koji na Hrvatsku naoko ne bi trebao utjecati. Ipak, nakon nedavnoga službenog posjeta predsjednika hrvatske VladeAndreja Plenkovića Ukrajini jasno je da i samo nekoliko rečenica i poruka može naići na reakcije politički najmoćnijih središta u svijetu. Jedno je od takvih središta nesumnjivo Moskva koja je preko priopćenja svog Ministarstva vanjskih poslova oštro reagirala na riječi hrvatskog premijera o mogućoj pomoći Hrvatske Ukrajini kada su posrijedi rješavanje tamošnjeg, uskoro trogodišnjeg sukoba i uspostava teritorijalne cjelovitosti. Prilikom svog boravka u Kijevu Andrej Plenković povezao je hrvatska i ukrajinska iskustva s vojnom agresijom i narušavanjem teritorijalnog integriteta te istaknuo da Hrvatska podržava cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

Ukrajina je unatoč Sporazumu iz Minska iz veljače 2015. još uvijek podijeljena zemlja bez nadzora nad Donjeckom i Luganskom oblašću na istoku. U njima su u oružanom sukobu vlast preuzeli proruski pobunjenici, dok su Krim i Sevastopolj za Rusku Federaciju završene priče s obzirom na njihovu aneksiju u ožujku 2014. Može li u takvim okolnostima Hrvatska sa svojim iskustvom mirne reintegracije Podunavlja uistinu pomoći Ukrajini ili su hrvatsko Podunavlje i dijelovi Ukrajine oko kojih se vodi sukob neusporedivi? U političkom, vojnom i međunarodnom kontekstu. Niti je Hrvatska Ukrajina, niti je Srbija Rusija, glasio bi najkraći odgovor, ali bez obzira o kojoj je zemlji i sukobu riječ trebala bi vrijediti načela mirnog rješavanja sukoba i poštivanje normi međunarodnog prava. Na to je i mislio premijer Andrej Plenković, mada je potpuno jasno da se sukobom u Ukrajini teško može upravljati kao sukobima uslijed raspada bivše Jugoslavije. Geopolitički i interesni konteksti vezani uz disolucije bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ toliko su različiti da će hrvatska inicijativa ostati samo prijedlog.

Međutim, reakcije ruske strane nakon izjave hrvatskog premijera pokazuju da se za Hrvatsku stvari uvijek mogu zakomplicirati, osobito ako novoizabrani američki predsjednik Donald Trump sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom otpočne novu dinamiku američko-ruskih odnosa. S više kompromisa na više strana svijeta. Naravno, Hrvatska kao članica NATO-a i Europske unije nije u istom položaju kao onda kada se u ratu i poraću borila za svoju samostalnost i cjelovitost. No, čini se da bi u novonastalim prilikama Hrvatska mogla ostati izvan kruga zemalja koje će sljedeće četiri godine biti u fokusu američko-ruskih poteza i beneficija temeljenih na njima. Slovenija i Srbija sigurno neće. Već se pretpostavlja da bi se prvi susret Donalda Trumpa i Vladimira Putina mogao održati u Sloveniji, čime bi se reprizirala situacija iz 2001., kad su se upravo u slovenskom Brdu kod Kranja prvi put sastali George W. Bush i Vladimir Putin. Slovenska diplomacija od proglašenja neovisnosti 1991. djeluje poprilično aktivno, neovisno o pojedinim gafovima, te će nesumnjivo i sada iskoristiti sve olakotne okolnosti kako bi realizirala vanjskopolitičke ciljeve. Slično vrijedi i za srbijansku diplomaciju, poglavito posljednjih godina, pri čemu bi Vladi Aleksandra Vučića izvrsno došlo imenovanje Rudolpha Giulianija na neko od istaknutijih mjesta u Trumpovoj administraciji s obzirom na to da je bivši njujorški gradonačelnik sudjelovao u Vučićevoj predizbornoj kampanji 2012.

Politika bez načela - toksična roba

Hrvatska takvih personalnih odnosa nema, ali joj ne bi ni trebali da je u dvadeset i pet godina neovisnosti izgradila čvrstu vanjskopolitičku strategiju, taktiku i mrežu savezništava. Članstva u Europskoj uniji koju sada počinju napuštati pojedine članice i NATO-u na koji novoizabrani američki predsjednik pragmatično gleda u kontekstu ispunjavanja međusobnih obveza, jesu ostvareni primarni vanjskopolitički ciljevi, ali se uvijek postavlja pitanje na koji način ta članstva svakodnevno utječu na život, standard i sigurnost samih građana. Kada je migrantska kriza u Europi razotkrila svu različitost pristupa članica jednih te istih asocijacija uz nicanje žica i zidova i prema najbližim saveznicima, postalo je očito da se svaka zemlja osim na saveznike mora u prvom redu osloniti na sebe, a zatim i na sve s kojima dijeli zajedničke interese. Kada se okrene oko sebe, što u susjedstvu, što kontinentalno i globalno, hrvatska vanjska politika ima sve više izazova. Bez vrijednosti i načela svaka politika ubrzo postaje potrošnom i počesto toksičnom robom. Istodobno, uspješna politika uključujući i vanjsku politiku, u svakom trenutku mora znati uspostaviti ravnotežu između načela i učinkovitosti. Ne ostvaruje li ciljeve, vanjska politika ostaje neuspješna.

Zato je za Hrvatsku ključno definirati vanjskopolitičke ciljeve i saveznike uz koje ih je moguće ostvariti u međunarodnom prostoru. Od prvih susjeda do svih političkih i ekonomskih sila s kojima može surađivati. Zemlja koja je pretrpjela agresiju i rat te završetkom rata uspjela očuvati teritorijalnu cjelovitost kao jedna od rijetkih na razvalinama bivših socijalističkih federacija ima što ponuditi kroz diplomatske i mirovne inicijative. Samo treba znati komu ih se i kada može ponuditi. U suprotnom je put u pakao popločan dobrim namjerama neovisno tko iza njih stoji. Presudni su, kao uvijek u diplomaciji, prva gospoda i prve dame