Često se ističe da su za uspješnu trgovinu tri stvari najvažnije: lokacija, lokacija i lokacija. Primijeni li se slična logika na politiku, onda bi za nju tri najvažnije stvari bile: tajming, tajming i tajming. Osobito u vrijeme izbora. Ova se izvorno engleska riječ odavno udomaćila i u hrvatskom jeziku podrazumijevajući pravo vrijeme za odrađivanje nekog posla ili održavanje nekog događaja.

A ovogodišnji se prijevremeni parlamentarni izbori u Hrvatskoj održavaju 11. rujna, gotovo tri mjeseca nakon što su zastupnici osmog i dosad najkraćeg saziva Hrvatskog sabora donijeli odluku o samoraspuštanju datiranu s 15. srpnjem. Toliki vremenski razmak između faktičnog prestanka rada hrvatskog zakonodavnog tijela i izbora za njegov novi saziv nije zabilježen od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. godine.

Odlično plaćen godišnji odmor nije donio korist SDP-u

Komu se ovaj produženi i pritom izvrsno plaćen godišnji odmor najviše isplatio, doznat ćemo druge nedjelje u rujnu uz središnje pitanje: slijedi li nakon rujanskih izbora relativno brzo sastavljanje nove parlamentarne i vladine većine ili repriza prošlogodišnjih poslijeizbornih pregovora i prijepora koji su u konačnici i doveli do nestabilne i kratkotrajne vlasti HDZ-a i Mosta nezavisnih lista s Tihomirom Oreškovićem kao premijerom. Hoće li se takvo što ponoviti ili postoje neki drugi scenariji?

Prvi scenarij pretpostavlja da ili Narodna koalicija na čelu s SDP-om ili HDZ s koalicijskim partnerima u pojedinim izbornim jedinicama ostvari manje-više uvjerljivu izbornu pobjedu i pripadajući broj saborskih mandata. Otkako Hrvatska ima aktualni izborni model, jedino se na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima dogodilo da prvoplasirana lista osvoji ukupno manje od šezdeset mandata, a da joj drugoplasirana lista 'puše za vratom' s jednoznamenkastom razlikom u mandatima. Konkretno, HDZ-ova je Domoljubna koalicija 2015. osvojila 59 mandata, a SDP-ova koalicija Hrvatska raste 56 mandata.

Model Njemačke i Austrije izbacuje Most s vlasti

Da Hrvatska ima političke prilike slične onima u Njemačkoj i Austriji, ovakav bi rezultat upućivao na mogućnost sklapanja velike koalicije. Naime, trenutno i Njemačka i Austrija imaju velike koalicije kao koalicije dviju najvećih političkih stranaka ili saveza različitoga ideološkog predznaka. Za nju su se vodeće stranke odlučile što zbog nemogućnosti sklapanja koalicije s manjim, ideološkim bližim partnerima, što zbog odgovornosti za upravljanje zemljom. Njemačku vladu tako čine predstavnici demokršćana (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD), a austrijsku socijaldemokrata (SPÖ) i narodnjaka (ÖVP). Hrvatska je, pak, nakon izbora 2015. gotovo dobila 'divovsku' koaliciju u kojoj su, prema prijedlogu Mosta, trebale biti desna i lijeva koalicija te Most.  

Hoće li nešto slično biti Mostov prijedlog i nakon izbora 2016. ili za takvu koaliciju više neće biti razloga? Prema dosadašnjim iskustvima, relativno ugodnu poslijeizbornu poziciju izbornog pobjednika donosi najmanje 66 osvojenih mandata koliko ih je, primjerice, HDZ sâm osvojio 2003. i 2007. te nakon toga s manjim partnerima osigurao parlamentarnu većinu te formirao vladu.

Može li do istog broja mandata ove godine doći novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković ili će otprilike toliko mandata osvojiti Narodna koalicija na čelu sa SDP-ovim predsjednikom Zoranom Milanovićem? Ishod ovisi koliko o njihovoj uvjerljivosti, toliko i o mogućnostima ostalih izbornih aktera.

Razmišljanja o trećem raspletu izbora

Čak i u slučaju da i SDP i HDZ osvoje više mandata negoli 2015., a Most manje negoli prošle godine, opet se ili stranka Bože Petrova ili netko drugi može pojaviti kao pivot igrač bez čije potpore u Hrvatskom saboru nije moguće imati natpolovičnu većinu. Što to točno znači i s kakvim posljedicama, zorno pokazuje proteklih nekoliko mjeseci u kojima su sve moguće razlike i deficiti doveli do novih izbora. Stoga ovaj drugi scenarij poslijeizbornih (ne)prilika u kojem je svatko upućen na svakoga vrlo lako može dovesti do razmišljanja o trećem raspletu izbora.

Velika koalicija SDP-a i HDZ-a? Zasad je takvo rješenje realno kao i manjinska vlada ili treći izbori uzastopce. Dok je na čelu HDZ-a bio Tomislav Karamarko o tome se nije ni razmišljalo, a ni Zoran Milanović ne djeluje kao netko tko bi kolegi iz HDZ-a prepustio premijerski položaj. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a takva je koalicija postala nešto izglednijom opcijom.

Međutim, i prema Plenkovićevim riječima ni dalje nije na dnevnom redu. Njemačkim i austrijskim modelom velike koalicije Hrvatska bi možda nakratko stabilizirala političku situaciju, ali je nepoznanica imaju li najjače hrvatske političke stranke i zajedno dovoljno kapaciteta za rješavanje permanentne društvene krize. Ono što trenutno nude ne daje puno razloga za optimizam dok su preostali pretendenti na vlast još nesuvisliji. Pritom, i SDP i HDZ imaju posljednjih godina kakvo-takvo čvrsto biračko tijelo koje varira od jedne četvrtine do dvije petine glasova.

Ključno pitanje - koliko će ljudi podržati Most!

Zato je ključno pitanje predstojećih izbora hoće li na njima presudan broj birača ponovno podržati opcije kao što su Most ili će na temelju rezultata izbora 2015. i njihovih posljedica opet glasovati (dvo)blokovski. U slučaju velike koalicije i njezina uspjeha, lovorike bi pobrao njezin premijer i toga trebaju biti svjesni i u HDZ-u i u SDP-u. U slučaju neuspjeha velike koalicije, stranke poput Mosta i novih političkih opcija postale bi jasna alternativa vladajućima.

S obzirom na sve što je Most dosad pokazao i što uopće može, možda bi velika koalicija najviše odgovarala stranci Bože Petrova. Jer bi u stvarnoj oporbi prema svima Most biračima počeo djelovati bolje negoli kao dosadašnji hibrid vlasti i oporbe u vlasti. Zbog toga je najveća pogreška SDP-a što je pristao na svojevrsnu odgodu prijevremenih izbora i tako propustio vlastiti tajming.

Što god SDP i koalicija osvojili 11. rujna, osvojit će manje negoli su to mogli nekoliko tjedana ranije kada je HDZ trpio posljedice Karamarkova rušenja vlastite vlade i nije imao novog, posve različitog predsjednika.

Je li tajming ovaj put na strani Andreja Plenkovića, pokazat će se ubrzo. U njegovu slučaju ni velika koalicija ne bi bila neuspjeh, ali koliko god je Hrvatska različita u odnosu na Njemačku i Austriju u mnogo čemu, toliko bi i moguća velika koalicija u Hrvatskoj bila drukčija.