"I Tuđman, i Šušak, i Jarnjak i Valentić jednako su osuđivali zločin", rekao je Mate Granić na suđenju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, optuženima za zločine nad srpskim civilima u Oluji ljeta 1995. Franjo Tuđman bio je tada predsjednik države, Gojko Šušak ministar obrane, Ivan Jarnjak ministar unutarnjih poslova, a Nikica Valentić hrvatski premijer.

Granić je ustvrdio da nije postojala nikakva strategija zataškavanja zločina, paljenja i pljačkanja kuća koje su, rekao je, iz osvete činile "bande u uniformama i bez uniformi", a ne redovni hrvatski vojnici. Nije, međutim, isključio mogućnost da je i neki vojnik počinio pojedinačni zločin, u okolnostima kada je "200.000 vojnika bilo u pokretu".

"Nije postojala nikakva pisana ili dogovorena strategija državnog vrha o nekažnjavanju kaznenih djela nakon Oluje. Vlada se radikalno zalagala da se hitno procesuiraju sva kaznena djela i zločini nakon Oluje, ali možemo razgovarati o tome je li bilo pune odlučnosti pravosuđa", istaknuo je Granić, svjedok Markačeve obrane

Istaknuo je da je hrvatsko pravosuđe procesuiralo sve zločine za koje je znalo i naveo podatak da je 3.000 pojedinaca, Hrvata i Srba, procesuirano za 4.000 kaznenih djela. Po njegovim riječima, informacije o zločinima štetile su vjerodostojnosti Hrvatske, vojnim operacijama i uspostavi mira u BiH te mirnoj reintegraciji istočne Slavonije. "Ljudi koji su to radili, radili su nešto najgore protiv Hrvatske", ustvrdio je Granić trećeg dana svjedočenja pred Haaškim sudom.

Po njegovim riječima, o većim razmjerima kriminalnih djela čuo je krajem kolovoza od novinara, predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička i američkog veleposlanika Petera Galbraitha, a ubrzo nakon Oluje stizale su i kritike iz svijeta.

Granić je rekao da je pritom bilo pretjerivanja, neistinitih i tendencioznih optužbi poput onih da su Srbi protjerani, a Knin prekomjerno i neselektivno granatiran. "Opseg kaznenih djela je bio zabrinjavajući, ali ne kako su mediji i pojedinci izvještavali", ocijenio je. Po Granićevim riječima, ozbiljan proces povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku počeo je nakon Erdutskog sporazuma, odnosno plana povratka iz 1998. i hrvatske su ga vlasti snažno podupirale.

U prilog tome podsjetio je da je Tuđman osobno abolirao, a Hrvatski sabor donio zakon o amnestiji za sve sudionike pobune protiv Hrvatske, osim osumnjičenih za ratne zločine. Istaknuo je i da je službeni Zagreb pristao na ideju tadašnjeg UN-ovog upravitelja Podunavlja Jacquesa Kleina da se popis osumnjičenih ratnih zločinaca iz srpskih redova s nekoliko stotina smanji na 25. "To nije bilo jednostavno jer je to bio utjecaj na državno odvjetništvo... Tuđman je to prihvatio radi uspjeha mirne reintegracije", rekao je Granić.

Svjedok je istaknuo da se tadašnji hrvatski predsjednik na Oluju odlučio "jer su nas pobunjeni Srbi četiri godine vukli za nos i počinili etničko čišćenje", unatoč tome što su SAD i europske sile savjetovale da se ne ide u vojnu akciju, ali nisu bili izričito protiv. Granić je odbacio tvrdnje tužitelja da je srpska opsada Bihaća bila samo izgovor za Oluju, rekavši da su ciljevi akcije bili oslobađanje okupiranih područja i izlazak na međunarodno priznate granice, deblokada Bihaća te pomoć saveznicima u postizanju mira u BiH.