Pažljivijem oku, naviklom da u nekim naoko beznačajnim sitnicama iščitava naznake nekih novih političkih vjetrova, teško je mogla promaknuti ta slika. Dok su novinari u utorak na zagrebačkom Zrinjevcu čekali početak sjednice Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak, na kojoj je najavljena rasprava i o spornom kreditu tvrtki pomoćniku ministra financija Branku Šegonu, najprije se pojavio njegov šef Slavko Linić. Odlučna hoda, kakav već jest, zaputio se pokraj novinara ravno na glavni ulaz HBOR-a. Oko njega nikog od preostale petorice ministara, članova Nadzornog odbora. Uz njega je tek potpredsjednica Sabora Dragica Zgrebec, jedna od pripadnica SDP-ove ‘stare garde’, no i ona jedva uspjeva održati ritam Linićevog hoda, pa u zgradu ulazi dva koraka iza njega. Nedugo potom stiže i on, ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras, koji u zadnje vrijeme više niti ne skriva da mu Linić (više) nije drag. U društvu s oba preostala SDP-ova člana HBOR-ovog NO-a, ministrima Brankom Grčićem i Tihomirom Jakovinom, koji su u SDP došli otprilike u isto vrijeme, pred sam kraj '90-ih, kad su se tadašnje promjene već osjećale u zraku. Ulaze najprije u jedan haustor, pa kad su shvatili da su promašili ulaz, u drugi, tražeći sporedni ulaz.

Sve da posljednih mjeseci i nismo svjedočili sve češćim nesporazumima na relaciji Maras-Linić; sve da ovih dana Maras i nije izjavljivao kako ‘ima Milanovićevu podršku uvijek kad ...’, dok je Linić tek oprezno poručivao kako ‘misli da ju ima’; sve da se čak i u pojedinim medijima koje se, ne bez razloga, iščitava kao posrednika poruka ‘visokoga izvora iz Vlade’, ovih dana, nakon uporne šutnje, ‘afera Šegon’ napokon i nije pojavila kao relevantna vijest – samo bi ova slika onima koji malo dulje prate hrvatski stranački i politički život bila dovoljna da zbroje dva i dva. U SDP-u se, očito, ponovno preslaguju karte i odmjeravaju snage, pri čemu ni do jučer neupitni stranački autoriteti i ‘prvoborci’ više nisu lišeni otvorenih javnih napada dojučerašnjih ‘omladinaca’. Ne nasrće, doduše, Maras zasad izravno, nego tek posredno – na ‘sporedna vrata’ – dovodeći u pitanje ljude i institucije za koje je Linić založio svoj autoritet. No, kao i kod dolaska na sjednicu s početka priče, očito je da Maras pritom nije sam. I da ima blagoslov onoga (ili onih) kojemu duguje svoj položaj i moć.

Sve u svemu, razvoj događaja izgleda kao scenarij početka Linićevog političkog kraja. Kad medijima netko dobro upućen krene dostavljati kompromitirajuće dokumente o tvom najbližem suradniku, u instituciju u kojoj si predsjednik Nadzornog odbora tvoj kolega iz Vlade šalje inspekciju a Državno odvjetništvo kriminalističku policiju, onda je i manje iskusnim političarima od Linića jasno koliko je sati. I da se tu ne radi tek o slučajnom novinarskom otkriću i naglo probuđenoj pravnoj državi, nego je netko otvorio branu pa te bujica počinje nositi niz rijeku.

Konačna smjena generacija

No, dobro, nije Linić baš tako tanahno stablo da bi pao već od prvoga udarca. Pa čak i da padne, sumnjam da bi se zbog njega osnivali stožeri potpore. No, svejedno, bilo bi zanimljivo, a široj javnosti vjerojatno i korisno doznati, što je Linićev glavni grijeh u očima onih koji mu, u političkome smislu, rade o glavi. Radi li se tu o običnim unutarstranačkim igrama i preslagivanjima, ili cijela ta stvar ima i neku drugu dimenziju? Jer, ako ni zbog čeg drugog, radi se o čovjeku koji vodi državne financije u trenutku kad se čini da iste pucaju po svim šavovima, a u idućih mjesec-dva morat će ih se, zbog EU-a i prekomjernog deficita, dodatno prekrojiti za barem 5-6 milijardi kuna! Ima li vrh SDP-a kakvih primjedbi na način na koji je Linić to radio u protekle dvije godine i imaju li možda nekoga tko bi to iduće dvije godine radio bolje od njega? I je li problem u njegovoj moći, popularnosti, ljudima s kojima se druži ... ili pak u politici koju, kao ministar financija, proteklih godina provodi? Je li, ukratko, ova kanonada kojoj je Linić izložen tek unutarstranačko ili ipak i šire političko pitanje?

Nažalost, odgovore na ta pitanja zasigurno nećemo dobiti tako skoro. Jer politika je, i ne samo u nas, takva biljka da ju se može pravo procijeniti tek onda, kad na vlastitoj koži osjetimo njene plodove. A to, u pravilu, bude prekasno. U međuvremenu, pak, oni koji su izvan tih čvrsto zatvorenih zidova - unutar kojih se dijele uloge, križaju stara a dopisuju nova imena i sklapaju neka nova prijateljstva - mogu tek kroz maglu naslućivati što se, i zašto, zapravo zbiva. I hoće li ti vjetrovi koji sa scene polako otpuhuju stara lica i donose promjene, već sutra izgledati kao dobra, ili ipak kao još jedna loša vijest.