Djevojčica 'radnog imena' Nina tportalova je osoba godine, nakon što je ni kriva ni dužna svojom nesretnom sudbinom razobličila licemjerje hrvatskog društva. Posebno je njezina sudbina dotakla kolumnisticu tportala Julijanu Adamović, kojoj je glad kao bebi svojim mlijekom utažila stara krezuba Romkinja sa sedmero djece. Zato je boli licemjerje da jedna razbijena romska glava ne izazove ni približno toliko sablazni i reakcija koliko razbijena dvojezična ploča i to što jedno musavo i goluždravo romsko dijete u skitnji ili prošnji ne može dobiti ni trunku pažnje Hrvata u odnosu na svjetloputu djecu u rukama roditelja izbjeglica
Ako bih, cupkajući nestrpljivo pred vratima 2016. morala na prepad i riječju opisati kakva je bila ova na koju smo padali i dizali se prošlih 364 dana, rekla bih 'zgužvana'. Žuljala je pošteno. Naborala se pod teretom slutnje da svijet čekaju teške i velike promjene. Surovo i opipljivo. Ispresijecali su se ljudi, države i žice, ljudi, države i bombe, ljudi, države i dužničke krize, pa i bankroti (pravi i potencijalni). I opet, žice, a na njima razapeta krvava tjelesa nevine živine.
Kurvimetar hrvatske 2015. (za ćudoredne: onaj geografski) protegnuo s kota od šatora u Savskoj preko pregovaračkog karnevala na više adresa, završno na (u jedvite jade konstituiranom) Saboru. Između, masnim potezom iscrtana nabujala rijeka izbjeglica, a sa strane tek neki jedni tračak nade da se, barem što se statistike tiče, budimo iz gospodarske kliničke smrti. Dok nas sutra ne sastave kamate. To je, ugrubo, kartografski prikaz 2015. u Hrvatskoj. I onda, što preostaje nego čekati neke Nove dvije i šesnaeste, sedamnaeste, osamnaeste... Nada je pogan korov.
Ipak, uz sve uspone i padove koje su Hrvatska i Hrvati prošli tijekom 2015. godine, jedan je iskočio i pljusnuo nam priličnu šamarčinu. Obraz bridi još i sada, samo ako ste dovoljno iskreni da priznate. Jer, samo je jedan događaj uspio do kraja razobličiti nas, inače dobre i osjećajne ljude, kao prilične licemjere, lovce na selfieje i lajkove, selektivne humaniste i 'zapadnjake'. One kojima je u tuđem vrtu trava uvijek zelenija, a bijeda i nepravda uvijek veća.
Sve je rekla a da nije ni progovorila
Dva lijepa velika oka, koja i dalje sjede iza zida doma za nezbrinutu djecu, dva oka djevojčice 'radnog' imena Nina. To je taj događaj. I to je ta osoba. Nina je osoba godine. Nikakav političar, intelektualac, prosvjetitelj, wannabe iscjelitelj ili ekonomski stručnjak s instant receptom za spas bankrotirane nacije. Ni umjetnik, sportaš ili estradnjak. Čak ni volonter, iako ih je, na sreću u velikoj nesreći, bilo mnogo i svi odreda zaslužuju ako ništa drugo, onda da im se i ovim putem zahvalimo.
Nina je ipak uspjela pomesti sve. Bez da je progovorila, rekla nam je tko smo i što smo, ako smo imali snage priznati vlastite zablude i deluzije. Jer, samo je u osvješćivanju korak koji vodi promjeni. Svojom šutnjom Nina je učinila da se pokažemo onakvima kakvi istinski jesmo: površni, selektivno osjetljivi/humani i neimuni na predrasude, ma koliko o sebi mislili da smo širokih vidika. Ninina šutnja nam je dala dovoljno vremena da se u njoj ogledamo, nakon svega što smo projicirali. Sve egzotične bajke o etničkom, geografskom i statusnom porijeklu tamnopute djevojčice i teorije po kojima se našla sama i izgubljena, u sred, za priču koja nas je tih mjeseci mučila, sasvim perifernog parka. Izvan rute.
Na noge su joj dolazili izvorni i priučeni govornici arapskog, urdua, farsija, darskog, azerskog, paštu i hindi jezika. Šerale su se fejsom molbe za pronalaskom govornika dalekih i nepoznatih jezika, pa čak i onih kojima govori tek nekoliko desetaka tisuća ljudi. Gotovo izumrlih jezika i dijalekata. Probila se Nina i kroz stroga medijska pravila o zaštiti identiteta malodobne djece i osvanula na naslovnicama časopisa i portala, nezamućenog lica, kako bi je netko prepoznao i kako bi se pronašli njezini roditelji. Javljali su se i potencijalni posvojitelji.
Cijela Hrvatska i pola svijeta diglo se na noge.
Bi li se to dogodilo da smo znali njezinu ne tako egzotičnu istinu? Da Nina nije nikakvo izbjegličko dijete? Da nema veze sa Sirijom, ratovima, žicama i Bliskim istokom? Da nije naučila prati rukice i spremati igračke za sobom u tako ranoj životnoj dobi, zato što je odrastala u nekoj 'finoj obitelji', već zato što je rođena u instituciji u kojoj je red, pravila i rutina kojom se ista izvršavaju, alfa i omega.
U zatvoru.
Bi li se na identičan način tražili njezini roditelji ili skrbnici da se iz prve znalo kako je Romkinja ili bi, poput tolikih mališana, izvan dometa javnosti ostala čekati da se formalno-pravno riješi njezin 'slučaj'? Bojim se da bi ovo drugo bio realniji rasplet situacije u slučaju malene Nine.
Stravična etiketa - teže posvojiva djeca
Naš zastarjeli i suviše birokratiziran sustav ograničava djecu bez adekvatnog roditeljskog staranja da u što bržem roku i sa što manje posljedica po svoj razvoj, prođu postupak posvojenja ili kvalitetnog udomiteljstva. Kad si mali Rom ili Romkinja, tome se nabacuje i dodatni teret. Predrasude, na primjer.
Jer, u četiri kategorije pod teretom etikete 'teže posvojiva djeca', jedna je ona koju čine mali Romi. Uz bolesnu i djecu s poteškoćama u razvoju, stariju djecu te djecu koja potječu iz brojnih obitelji (zbog izbjegavanja razdvajanja braće i sestara), romska djeca puno teže nalaze posvojitelje. Čak teže od djece koja su afričkog ili azijskog porijekla.
Mnogi potencijalni roditelji odustaju od posvojenja ne zato što oni sami imaju predrasude, već zato što nisu sigurni da će se imati snage emocionalno nositi s predrasudama drugih prema djetetu koje je 'njihovo'.
'Mislim da bi mi srce prepuklo da mi dijete netko maltretira ili mu se izruguje samo zato što je Rom, da bude izloženo predrasudama i lošije tretirano u školi, dućanu, tramvaju, od strane susjeda, pa i dijela obitelji, da ima problema pri zaposlenju, napredovanju, nalaženju prijatelja, partnera', kaže jedna potencijalna posvojiteljica.
Druga se nadovezuje. Govori o tome da su ona i suprug pričali sa socijalnim radnicima o mogućnosti usvojenja romskog djeteta te da je u strahu kako će, onako emocionalno ranjiva, nakon tolikih neuspjelih pokušaja biološkog roditeljstva, na koncu odustati: 'Bojala sam se da bi mi srce puklo kad bi moje dijete bilo izvrgnuto uvredama, poniženju, drukčijim pogledima, ruganju, odbacivanju, diskriminaciji, bojala sam se da to dodatno usložava ionako složenu situaciju kod posvajanja.'
Na koncu je posvojila 'bijelo' dijete. Sretna je jer je svugdje dobro primljeno i ljudi nemaju predrasuda prema posvojenju. A onda nastavlja: 'I baš nedavno, u jednom razgovoru o tome, moj muž me je pitao: 'Misliš li, iskreno, da bi svi ti ljudi bili jednako blagonakloni i prema našem romskom djetetu? Iskreno, mislim da ne bi.'
Kako ih ojačati da se sučele s licemjerima?
Javljaju se i roditelji koji su bili hrabriji, a potom iskusili što sve podrazumijeva biti Rom u Hrvatskoj: 'Ovih dana razbijam glavu upravo oko toga kako ga ojačati da se na pravi način izbori za svoje mjesto u razredu, na igralištu, u parku. Svašta mu se počelo događati od kada je krenuo u školu, rekla bih zapravo sve osim fizičkog zlostavljanja (ako u to ne računamo gaženje po nogama), od 'cigo, di si', 'kad si se zadnji put oprao', 'jedeš li željezo' i slično, do 'marš cigo od nas'.
Ista ta majka je desetak stranica prije pisala o svom primjeru i hrabrila druge da se odluče na posvojenje romskog djeteta. S vlastitom rodbinom (i majkom) uspjela je izaći na kraj. Ali, evo, što će s nebližnjima? S onima koji su svim Romima nalijepili etiketu 'skitnica, lopova i otpadnika'?
Ninini preci, Bajaški Romi, još do 1850. u tadašnjoj Vlaškoj bili su robovi. Zvali su ih 'vranama'. Tretirali i gore od toga. Mučili su ih, iskorištavali, batinali, kupovali, prodavali, razdvajali muževe od žena i djecu od roditelja. Više od 400 godina patnje i poniženja. Svatko tko imalo razumije proces međugeneracijskog prijenosa traume, zna u kakvom je začaranom krugu obitelj takvih korijena i koliko je muke, truda i podrške potrebno da se taj nesretni lanac prekine. Ako se progoni svako toliko ponavljaju, kao što su se kroz povijest ponavljali Romima - većini to ne uspijeva nikada.
U vlažnoj nabijači ili straćari od kartona i paleta, bez struje i vode, uz neobrazovane roditelje, uz običaje na koje često zažmire i naše službe, jedno dijete teško može izbjeći posljedice. Još ako je izloženo nasilju, alkoholizmu roditelja, prisiljavano na rad ili prošnju, prilike gotovo da i nema.
'N. je dogurao do osmog razreda', kaže mi prijateljica porijeklom iz Međimurja. 'Mama mu se jako mučila kako bi se školovao, a tata 'alkić'. Svako toliko bi mu spalio knjige. Na kraju je prestao dolaziti u školu. Kad smo ga sreli na ljeto, rekao je da se oženio!!??? Nama je to tada bilo urnebesno smiješno, a zamisli njegov život. Često ga se sjetim.'
Mlijeko stare Romkinje dalo mi je više od hrane
I ja se tako sama često sjetim žene koja me je spasila prve gladi. Nisam je nikad vidjela, ali mi je njezino 'lice' pred očima svaki put kad svjedočim stanju u kojem žive Romi u Hrvatskoj. Stara je (u odnosu na moju tada tek punoljetnu majku), izborana i bezuba. Rodila je svoje sedmo dijete i grudi joj izgledaju kao suhe i obješene krpe. Ali, za razliku od bijelih i jedrih grudi moje majke, imaju mlijeka. I ta Romkinja pruža ruke prema mojoj uplakanoj majci. Uzima me modru od teškog poroda i pupčane vrpce koja mi je u dva kruga stezala vrat. Hrani me. Mama i dalje plače. Od tuge i sreće.
Mislim da bi mi moja prva hraniteljica rekla da nisam baš ništa dužna, jer je postupila ljudski, a i moja majka je nakon pet godina vratila istom mjerom (podojila je gladnog sina jednoj mladoj i preplašenoj Romkinji). No ja duboko u sebi osjećam da sam s mlijekom u sebe unijela mnogo više od hrane. Gotovo još jedan identitet. I on me proziva svaki put kad čujem ili pročitam da je neko romsko dijete napustilo školu ili ne može dobiti posao zbog boje kože. Kad čujem ili pročitam uvrede i riječi mržnje koje ljudi imaju prema cijelom romskom narodu jer imaju iskustva s onima koji su ih pokrali, prevarili ili slagali.
A više od svega me boli ignorancija s kojom prelazimo preko stanja romskog naroda u ovoj državi. Jedna razbijena romska glava ne izazove ni približno toliko sablazni i reakcija koliko razbijena dvojezična ploča. Ni jedno musavo i goluždravo romsko dijete u skitnji ili prošnji, koliko djeca u rukama roditelja izbjeglica.
Zato je Nina za mene osoba godine. I njezina šutnja koja nas je ogolila - događaj 2015. godine. Ona svoj muk nije birala, nego je on izabrao nju. Riječi su se zaključale da joj ne sruše ono malo skrhanog svijeta što je ostalo oko nje: par stabala, klupa na kojoj je ostala kao suvišni kovčeg i nepoznatih ljudi koji je odvode tamo gdje će napokon jesti. Iscrpljena od gladi, nagutati se do povraćanja. I opet tako, sve dok ne shvati da hrana neće nestati, kao što su nestajali ljudi koje je poznavala.
Moja osoba godine se i dalje odaziva na ime Nina, iako se u međuvremenu saznalo kako se uistinu zove. Na 'Mirjana' ili 'Paris' ona i dalje mudro šuti. Na spomen bližnjih (ili onih koji su joj to bili prije epizode u velikogoričkom parku) samo okrene glavu. To bi onima koji donose odluke trebao biti važan znak.
Nina čeka hrabre ljude.
Ljude koji mijenjaju svijet.