Jesu li burni politički događaji u Hrvatskoj u 2016. dosadili većini građana i je li zbog toga politički dosadnija 2017. ono što većina građana priželjkuje u novoj godini? Sudeći prema prigodnim izjavama najviših političkih dužnosnika u Hrvatskoj, to bi se i moglo dogoditi sljedećih dvanaest mjeseci. K tome, već imamo službenu najavu toga kakva bi predstojeća godina trebala biti u hrvatskim okvirima. 

I dok su Ujedinjeni narodi proglasili 2017. godinom održivog turizma za razvoj, hrvatski premijer Andrej Plenković novu godinu proglašava godinom gospodarstva i poduzetništva. Jer kako ocjenjuje novi najutjecajniji hrvatski političar, 2016. bila je vrlo politična te priželjkuje nastavak trenda gospodarskog rasta i sve ono što ide uz taj rast.

Erupcija političkog diletantizma

Statistika mu ide na ruku jer je i Hrvatska narodna banka povećala procjenu rasta hrvatskog BDP-a u 2017. na punih tri posto, što je korak do Vladine procjene od 3,2 posto. Ništa spektakularno, ali znatno bolje nego ranije. Oporavljeno je gospodarstvo u žarištu, neurotična se politika ispuhala te se čini da će Hrvatska uskoro ući u društvo onih zemalja u kojima stanovništvo i ne zna kako mu se zovu političari na predsjedničkim, premijerskim i inim položajima. No hoće li?

Premijerovo fokusiranje na gospodarski rast svakako treba pozdraviti, ali i naglasiti da je i to – politika. I to gospodarska, a da se o svim ostalim javnim politikama i politici 'u užem smislu' i ne govori.

Kako je završio pokušaj da se na čelo hrvatske Vlade izabere osoba koja nije političar i koja je bez izbornog legitimiteta vjerovala da je voditi izvršnu vlast države isto kao i upravljati poduzećem, znaju svi hrvatski građani koji su se tijekom 2016. suočili s najlošije ocijenjenom Vladom od 1990., erupcijom političkog diletantizma i na vlasti i u oporbi te s prijevremenim parlamentarnim izborima na kojima je zapravo Andrej Plenković manje-više samostalno pobijedio.

Od političara se, naime, očekuje da budu politični. I uspješni u tome jer im je politika, a ne apolitičnost posao. Politika znači osmišljavanje i donošenje odluka koje će biti kolektivno relevantne i koje se temelje na konkretnim vrijednostima, idejama i programima. Njihov su adresat svi građani jedne političke zajednice koji od tih odluka moraju imati koristi.
Problem je kada politika ispražnjena od sadržaja, javnog interesa i elementarnih pravila komunikacije postane sama sebi svrhom. Kako to izgleda, vidjelo se na primjeru silaska s vlasti bivših predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i HDZ-a Tomislava Karamarka, koje danas ni njihovi mnogobrojni stranački kolege ne žele spominjati, a još manje svoju nedavnu naklonost njima.

Ipak, nisu ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko ono što je 2016. učinilo problematičnom i 'političnom'. Kao što ni drukčiji stilovi rada i ponašanja novih predsjednika najjačih hrvatskih političkih stranaka nisu nešto što će domaću politiku automatski učiniti boljom. To će se vidjeti već na lokalnim izborima u svibnju 2017. 

'Najpolitičniji' podatak s posljednjih izbora za Hrvatski sabor jest rekordno nizak odaziv birača od 52,59 posto, što zorno govori o povjerenju građana u političke institucije i procese u zemlji. Za gotovo polovicu hrvatskih birača bilo je posve svejedno tko će preuzeti zakonodavnu i izvršnu vlast jer ih je dosad najmanji broj političara i političkih stranaka motivirao na izlazak na birališta. Predstojeći lokalni izbori mogli bi privući još manji broj birača, što, s obzirom na razinu izbora, nije čudno, ali će sudeći prema spremnosti vodećih političkih stranaka za njih, i ponuda kandidata i programa biti veoma skromna, možda najskromnija dosad. 

Ne dođe li do međustranačkog dogovora, na lokalnim izborima 2017. uvelike će se testirati od početka ideološki skladna, ali personalno nezgrapna koalicija HDZ-a i Mosta nezavisnih lista. S vodećim političarima povučenima s lokalne na nacionalnu razinu, Most bi u više jedinica lokalne samouprave mogao postati politički akter s jednim mandatom. Osim ne primijeni li ponovno svoju taktiku jednokratne konfrontacije s HDZ-om. Lokalni će izbori, osobito u Zagrebu, pokazati stvarni domet Davora Bernardića. Novi predsjednik SDP-a od 2013. odlučno najavljuje sudjelovanje i pobjedu na gradonačelničkim izborima te će svaka drukčija odluka i ishod reći jako puno.

Most na pravom testu

Nakon lokalnih izbora svi će proglasiti svoju pobjedu unatoč nizu poraza koje će doživjeti. Pritom je Most još od izborne kampanje za parlamentarne izbore 2015. zagovarao cjelovitu reformu lokalne i regionalne samouprave te njen učinkovitiji teritorijalni ustroj. U kojoj su trenutačno fazi Mostove najave? 

Kao i najave njegovih čelnika o borbi protiv postavljanja bilo koga na bilo koja mjesta u upravi i javnim poduzećima bez stručnih kvalifikacija i otvorenih natječaja. Sljedeća će godina stoga biti ključna za treću najjaču političku stranku u Hrvatskoj jer se više ne može (samo)definirati u odnosu na HDZ i SDP, nego će je birači početi ocjenjivati po onome što je samostalno napravila ili ne. 

Ne dogode li se dramatični preokreti, Hrvatska će nakon lokalnih izbora u svibnju 2017. ući u dvogodišnje razdoblje bez izbora na lokalnoj, nacionalnoj i nadnacionalnoj razini jer će prva provjera biračkog raspoloženja biti tek na europskim izborima u kasno proljeće 2019. To bi s jedne strane moglo stabilizirati političku scenu u zemlji, a s druge strane dati prigodu novim političkim opcijama i političarima da se na račun rezultata postojeće vlasti i oporbe pripreme za 2019. i 2020., kad će se zaredom održati europski, predsjednički i parlamentarni izbori. Moguće u novim europskim okolnostima.

Važni izbori u Uniji

Naime, na itekakvu političnost u 2017., koja neće zaobići ni Hrvatsku, utjecat će nekoliko veoma važnih izbora u članicama Europske unije. Francusku očekuju predsjednički i parlamentarni izbori, a Njemačku i Nizozemsku parlamentarni. Hoće li se nakon njih još neka članica Europske unije približiti onomu što je u 2016. učinilo Ujedinjeno Kraljevstvo ili će temeljem njihovih rezultata drukčije definirati pojam slobode na kojoj se godinama temelji Unija?

Hrvatsko gospodarstvo, stabilnost i sigurnost, dakle odreda politički ključne teme, ovise o Europskoj uniji, a to je i područje primarnoga profesionalnog interesa premijera Andreja Plenkovića.

Uspije li novi predsjednik hrvatske Vlade dobro procijeniti što su prioriteti zemlje na nacionalnoj, lokalnoj i europskoj razini, 2017. bi mogla uistinu postati ugodno dosadnom godinom u političkom smislu. Međutim, ne i apolitičnom, jer je od burnih političkih događaja kudikamo opasnija apatija