Poljski vojni zrakoplovni zavod (WZL-2) objavio je početkom rujna da je dovršen posljednji remont aviona Su-22, čime su završene sve buduće aktivnosti vezane za logističko-tehničku podršku ovom lovcu - bombarderu u tamošnjem ratnom zrakoplovstvu. Tijekom godina stručnjaci iz WZL-a 2 izveli su brojna produljenja vijeka trajanja i prilagođavanja modela Su-22 na NATO-ve standarde jer se do dolaska američkih F-16C/D Block 52 tijekom 2006. godine radilo o jedinom poljskom borbenom avionu sposobnom za elektroničko ratovanje i podršku zemaljskim sustavima.

Premda su Poljaci zadržali veliku zalihu projektila zrak-zemlja za Su-22, tamošnje ministarstvo obrane procijenilo je da bi trošak korištenja tih oružanih resursa bio veći od predviđenog troška nastavka operacija u kojima bi sudjelovao zastarjeli jurišnik. Stoga je na kraju zaključeno da poljski Su-22 nepovratno ode u povijest.

Su-22 je izvozna inačica Suhojevljeve obitelji Su-17, od kojih svi nose NATO-ov naziv Fitter (monter). Poletjevši prvi put 1966., Su-17 je bio prvi sovjetski avion s varijabilnim strelastim krilima koji je korišten kao jurišnik, a prema potrebi i tzv. frontovski lovac, odnosno avion za postizanje taktičke nadmoći u zraku sa sekundarnom mogućnošću napada na kopnene ciljeve.

Konačna proizvedena inačica Su-22M4 uključivala je napredniju avioniku i moćan laserski daljinomjer u nosnom konusu. Su-22M4 je tako postizao brzinu od 1,75 Macha i mogao je biti opremljen sustavima za označavanje meta koji su mu omogućavali da cilja i napada neprijateljske radarske položaje koristeći niz različitih antiradarskih projektila.

'Skinuli' ograničenje maksimalne brzine

Poljska je prethodno upravljala flotom od ukupno 120 komada Su-22M4/UM3K, uz 27 primjeraka ranije inačice Su-20, dok je ta sadašnja članica NATO-a bila dio Varšavskog pakta. U posljednjih deset godina Poljaci su letno sposobnima održavali posljednjih 12 primjeraka Su-22M4 i šest trenažnih Su-22UM3K, proizvedenih između 1983. i 1990. godine.

Ključni razlog za dugogodišnje poljsko održavanje Su-22 u obje inačice bio je praktične i financijske prirode. Poljaci su u te tipove aviona tijekom godina ugrađivali dugodometnu i inercijalnu navigaciju, preciznije radiokompase, učinkovitije prijamnike radarskog upozorenja i snažnije laserske daljinomjere, ali i znatno bolje radiovisinomjere i senzore brzine.

Uz to, avionima je poboljšan protok zraka za hlađenje motora i prilagođen fiksni udarni konus ulaza zraka, a gotovo svi primjerci bili su opremljeni konzolama za videonavođene antiradijacijske projektile BA-58 Vjuga. Također, integrirani su indikatori koji odašiljaju snimku iz projektila H-29T kako bi se olakšalo pronalaženje cilja. Pridodani su i raspršivači infracrvenih i radarskih mamaca, a s vremenom je uklonjen sustav upravljanja ulaznim konusom jer je ograničavao najveću dopuštenu brzinu leta, pa je Su-22M4 mogao 'potegnuti' više od dva maha.

Poljski stručnjaci smatrali su Su-22M4 izuzetno lakim za popravljanje i održavanje, za razliku od ostalih glavnih borbenih aviona, poput F-16 i MiG-29, koji su trenutno u poljskoj službi. Prema njihovim navodima, Su-22M4 je bilježio manje kvarova i sličnih problema u usporedbi s drugim borbenim zrakoplovima u njihovu inventaru, a izmjeren je i visok indeks pouzdanosti sveukupnosti platforme od čak 75 posto.

Srušen prijateljskom vatrom tijekom vježbe

Ipak, uz kontinuirane remonte i visoku efikasnost leta, Su-22MK je ocijenjen neperspektivnim sustavom. Njegovo umirovljenje ubrzalo je povlačenje iz upotrebe laserski navođenih projektila H-25ML, čije je lansiranje zahtijevalo individualnu ekspertizu za svaku ispaljenu raketu, a što je ocijenjeno kao potencijalni sigurnosni rizik. Unatoč mnoštvu ugrađenih komunikacijskih sustava, jedan od poljskih aviona Su-22 neslavno je prošao tijekom vojne vježbe u ljeto 2003., kada ga je iznad Baltika oborila prijateljska paljba iz poljske raketne baterije 2K12 Kub. Pilot se, srećom, katapultirao te je pronađen u moru nakon dvosatne potrage.

Iako poljski piloti imaju određeni sentiment prema Su-22, borbeni potencijal ovog aviona poprilično je dvojben. Koristili su ga Rusi tijekom rata u Čečeniji dok su Peruanci 1992. njime, tijekom puča predsjednika Alberta Fujimorija, oborili američki transportni avion C-130 Hercules. No tri godine kasnije ostali su bez dva Su-22, a srušili su ih ekvadorski Miragei F1 tijekom sukoba oko sporne doline Cenepa.

Su-22 se naveliko koristio tijekom Iračko-iranskog rata, i to na obje strane. Prema dostupnim podacima, iranski F-14 Tomcat zaslužan je za rušenje 21 iračkog Su-20/22 dok su iranski F-4 Phantom II i F-5 oborili 18 primjeraka Su-20/22, a njih još 27 srušila je iranska protuzračna obrana. Iračkom Su-22 pripisano je rušenje iranskog Phantoma. Za vrijeme Zaljevskog rata Iračani nisu pretjerano koristili Su-22 jer jednostavno nisu imali odveć povjerenja u njega, a svejedno su američki F-15 uspjeli srušiti njih pet.

Dva američka F-14 srušila su 1981. iznad zaljeva Sidra dva libijska Su-22, a jednog je Stingerom oborila antilibijska čadska frakcija u listopadu 1987. godine. I Sirijci su ostali bez nekoliko Su-22, koje su u Jomkipurskom i Libanonskom ratu rušili Izraelci, a po jedan su tijekom posljednjeg rata u Siriji oborili sirijski pobunjenici i američki F/A-18E Super Hornet. Dva su pak Patriotima srušili Izraelci nakon što su uljezi 2018. ušli u njihov zračni prostor. Dostupni podaci ukazuju i na to da su hutisti dosad srušili tri jemenska Su-22.

Bez rasprave o nabavci

Valja podsjetiti da je Ukrajina nakon raspada Sovjetskog Saveza naslijedila oko 50-ak primjeraka Suhoja u inačicama 17M3, MR4 i UM3, a svi su povučeni iz aktivne službe do kraja 2004. Idućih godina su remontirani i prodani Jemenu i Vijetnamu, a njih 13 smješteno je u skladište u Odesi i remontnom zavodu u Zaporižji. Istrošenost konstrukcije aviona i naoružanja te nedostatak temeljnih sustava poput kvalitetnijeg radara doveli su pod upitnik njihovo daljnje djelovanje u ukrajinskim zračnim snagama. Mogućnost eventualne integracije nove vrste naoružanja, posebice onog doniranog sa Zapada, nije uzeta u obzir jer bi to izazvalo prevelike troškove za u svim segmentima zastarjelu borbenu letjelicu.

Po mišljenju većine pilota Su-22, tim tipom aviona nije lako upravljati jer njegova promjenjiva geometrija krila zahtijeva mnogo pažnje. Pilot, naime, mora računati na nekoliko operativnih ograničenja povezanih s položajima pomičnog dijela krila i uređaja za njihovo pokretanje. Nadalje, piloti smatraju da Su-22 ima ograničen sustav automatske kontrole leta te da nije ni približno učinkovit kao zapadni sustav fly-by-wire. Međutim oni iskusniji smatraju da Su-22 može donekle poslužiti u riskantnim jurišnim misijama jer se dobro snalazi u brzom i niskom letu, a sposoban je postići i prilično velik domet i dobru izdržljivost u niskim naletima.

Iako Varšava snažno podržava Kijev vojnim donacijama, nije bilo javne rasprave o slanju Su-22 u Ukrajinu, premda su mnogi zagovarali i tu ideju, s obzirom na to da su ukrajinski piloti upoznati s tim tipom aviona. Ukrajina dosad nije ni tražila od Poljske da joj pokloni svoje Su-22, a tom stavu priklonili su se i njeni piloti, ocjenjujući da je nužno usredotočiti se na prilagodbu postojećih borbenih aviona za nošenje modernog oružja zapadnog porijekla, a što Kijev trenutno radi sa svojim jurišnicima tipa Su-24.

Ukrajinski piloti zaključuju da dodavanje nekoliko iscrpljenih Su-22 u inventar ne bi značajno povećalo borbenu moć njihova zrakoplovstva. Ono što ojačava ukrajinske zračne snage je višenamjenski lovac kompatibilan s modernim zapadnim naoružanjem, a to je Kijev dobio nedavnim donacijama američkih F-16 iz nizozemskih, danskih i norveških zaliha. Oni, uvjereni su Ukrajinci, osiguravaju mogućnosti koje Su-22 ionako nikada nije mogao pružiti.