Nakon što su više od osam mjeseci držali Herson u svojim rukama Rusi su u posljednjih tjedan dana zbog ukrajinske ofenzive 'okupirani' evakuacijom svojih snaga na istočnu obalu Dnjepra, na kojoj grade nove obrambene crte. Najnovije satelitske snimke pokazuju Ruse kako kopaju obrambene rovove na lijevoj strani Dnjepra, s kojih bi mogli izravno granatirati ukrajinske snage pri ulasku u Herson.

Ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov ocijenio je da će trebati najmanje tjedan dana da se ruske snage povuku iz grada Hersona na jugu Ukrajine. Prema obavještajnim procjenama, Rusi u Hersonskoj oblasti još uvijek imaju oko 40.000 vojnika, a značajan dio njih nalazi se u gradu i oko njega. Vadim Skibicki, zamjenik načelnika ukrajinske vojne obavještajne službe, procijenio je da je više od pola snaga stacioniranih na desnoj obali Dnjepra još uvijek prisutno ondje. Prema njegovoj procjeni, radi se o čak 20.000 ruskih vojnika.

Oprez je osjetan i kod ukrajinskog civilnog vodstva pa guverner Mikolajivske regije Vitalij Kim poziva stanovnike nedavno vraćenih teritorija na jugu Ukrajine da pričekaju prije nego što se vrate svojim kućama. I Zapad je sumnjičav prema ruskom povlačenju. Britanski ministar obrane Ben Wallace izrazio je oprez zbog naredbe Moskve o djelomičnom povlačenju iz okupiranih dijelova Hersonske oblasti, upozorivši da još uvijek postoji bojazan da je riječ o mogućem ruskom triku.

Bitka kod Poltave kao rusko propagandno nadahnuće

Je li riječ o triku, još uvijek se ne zna, no ruski propagandisti su za svaki slučaj još ranije pripremili dokument kojim uzmak kod Hersona uspoređuju s pobjedom ruskog cara Petra Velikog u bitki kod Poltave. Tom okršaju prethodilo je rusko povlačenje u grad Poltavu u središnjoj Ukrajini, gdje su se ukopale Petrove snage koristeći u uzmaku strategiju spaljene zemlje. Poltavska bitka smatra se ključnom u dugogodišnjem Velikom sjevernom ratu, u kojoj je Petar Veliki pobijedio udružene švedske i ukrajinske snage te preuzeo dominaciju nad istočnom Europom. Nakon te pobjede prekinute su sve težnje Ukrajinaca za neovisnošću, Švedska je potpuno izgubila autoritet u sjevernoj Europi, a Rusi postali dugogodišnja dominantna sila istočne Europe.

Poltavska bitka je iza sebe ostavila brojne kontroverze, a one žive i danas. Ruski povjesničari smatraju da je 27. lipnja 1709. njihova zemlja postala velesila i oslobodila Ukrajince od švedske hegemonije. Sličan narativ koristi se i danas, kada Moskva uporno tvrdi da oslobađa Ukrajince od novovjekih nacista. Pritom tvrde da Poltava nije bila tragedija za Ukrajinu, već isključivo za njihovo tadašnje vodstvo koje je prema ruskim stajalištima namjeravalo Poljskoj podčiniti 'malu Rusiju', kako Rusi često nazivaju Ukrajinu, a koja je takav stav i prije aktualnog rata smatrala omalovažavajućim.

Zapovjednik ukrajinskih snaga pridruženih švedskoj vojsci na čelu s kraljem Karlom XII bio je kozački hetman Ivan Mazepa i do danas je ostao izvor kontroverzi između Kijeva i Moskve. Mazepa se u Rusiji i danas smatra izdajnikom koji je prekršio prisegu danu caru Petru Velikom, a Rusi i sada nerijetko koriste usporedbu 'izdati kao Mazepa'. Budući da je Mazepa predvodio pokret za ukrajinsku neovisnost od Rusije, službena politika Ruskog Carstva često ga je prikazivala kao zlikovca. Štoviše, Mazepa se kao podmukli zločinac našao u djelima ruskog pjesnika i oca ruske moderne književnosti Aleksandra Puškina, ali i ruskog skladatelja Petra Čajkovskog, porijeklom iz utjecajne ukrajinske kozačke obitelji Čajka.

Prokušana taktika defenzive agresivnosti

Ništa bolje mišljenje nema ni Ruska pravoslavna crkva te je ekskomunicirala Mazepu. Ta je odluka još uvijek na snazi unatoč dugogodišnjim zahtjevima ukrajinskih političkih i crkvenih čelnika da se ona povuče. Ukrajinci tvrde da je Mazepa bio prisiljen pridružiti se Švedskoj jer Petar Veliki, koji je tada nosio tek naslov Petar I, nije poštovao Perejaslavski sporazum iz 1654. o zaštiti njihove zemlje pred napadima Poljaka. Rusija je taj sporazum sve do propasti Sovjetskog Saveza smatrala dogovorom s Ukrajinom o vječnoj uniji s njezinim sjevernim susjedom.

Ukrajinci pak smatraju Mazepu velikim reformatorom koji je poticao obrazovanje sunarodnjaka, gradio škole i tiskare, podržavao umjetnike i inaugurirao tzv. ukrajinski barok, kojim se diče brojne njihove crkve. Mazepin portret nalazi se i na ukrajinskoj novčanici od 10 grivnji, a Ukrajinci su mu 2016. podigli monumentalni spomenik nedaleko od mjesta na kojem se odvijala Poltavska bitka. Rusija je očekivano osudila taj spomenik navodeći da je riječ o elementu koji dijeli 'dvije bratske zemlje'. Ruski povjesničari ističu da postoje dokumentirani izvori da je Mazepin cilj bilo stvaranje neovisne Ukrajine, što je i danas cilj suprotan geopolitici koju vodi Kremlj.

Prema ukrajinskim povjesničarima, Mazepa je od samog početka nastojao stabilizirati društvene odnose na prostoru ukrajinske Zaporoške Republike i ostatka Ukrajine kako bi se osigurali bolji politički i socijalni uvjeti za ukrajinsko stanovništvo. Mazepa je diplomatskim putem u Moskvi pokušao ishoditi podršku kako bi se Ukrajinci i Rusi zajednički oduprli Poljacima, no Kremlj je njegova upozorenja svjesno ignorirao, a sve kako bi Ukrajina izgubila sve oblike državnosti.

Mazepa, koji je ranjen u Poltavskoj bitci, kao i njegov švedski saveznik Karlo XII, umro je u progonstvu u Moldaviji, koja se tada nalazila u sklopu Osmanskog Carstva, dok je njegova domovina postupno kulturno, vjerski i politički integrirana u ruski imperij. Petar Veliki je pobjedom kod Poltave osigurao reputaciju nepobjedivosti ruske vojske koja je potvrđena još mnogo puta kasnije, premda razlozi za tu nadmoć u većini slučajeva nisu imali uporište u samoj vojsci, već u nizu drugih faktora, poput vremenskih (ne)prilika koje su joj išle u prilog. Danas, u doba suvremenog ratovanja, vremenski uvjeti nemaju ključnu ulogu, ali je oprez, s obzirom na prokušane ruske smicalice i taktiku defenzivne agresivnosti, uvijek potreban.