Objavljena oportuno u predizborno vrijeme, knjiga je prije svega uvjerljivi dokaz kako je politička debata u tom osjetljivom periodu istovremeno i najintenzivnija i najpovršnija. No ono što se moglo bez puno premišljanja osloviti kao lako probavljivo štivo naslonjeno na sveprisutne klišeje o 'desnici' i 'ljevici', na frivolni koktel politike i pop kulture, u kojem se i jedan i drugi pojam tretiraju najpovršnije moguće, ima barem jednu zaslugu. Naime, uhvativši se ukoštac s nekim od uvriježenih vjerovanja, novo izdanje zaključilo je da na polju političkih vrijednosti vlada velika konfuzija, u kojoj su deklarativno i sadržajno počesto u stanju potpune proturječnosti. A ta konfuzija vlada kako u području izvršne politike, u kojem, primjerice, ekstremna desnica posuđuje tipično ljevičarske ideje o solidarnosti, u kojem aktualni predsjednik Sarkozy dopunjava vladu renomiranim socijalistima, a sami socijalisti dovode u sumnju vlastiti izum, 35-satni radni tjedan, tako i u domeni utjecajnih likova pop kulture.

Za početak, debatu o lijevim i desnim preferencijama autori knjige su naslonili na povijesnu gestu iz prijelomne 1789. godine, kada je predsjednik osnivajuće Skupštine, prilikom rasprave o pravu kraljevog veta, zamolio sve one koji brane nacionalni suverenitet, 'patriote', da sjednu s njegove lijeve strane, dok je zastupnike koji predstavljaju privilegirani poredak, 'monarhiste', usmjerio na desnu stranu. No štivo potom dobiva osjetno ležerniji ton.

Svakako valja istaći političku interpretaciju jednog od omiljenih likova pop kulture 'Heksagona', Asteriksa. Uobičajeno se galskog junaka koji se odupire invaziji (suvremenim rječnikom: kolonizaciji) rimskih centuriona drži kao utjelovljenje plemenitih vrijednosti, kao što su 'borba protiv imperijalizma i obrana kolektivnih i individualnih sloboda naspram svake nasilne opresije i uniformizacije'. No niz ksenofobnih izjava Asteriksove družine poput 'nemamo problema sa strancima dok ne dolaze kod nas' ne idu u prilog tezi o dobroćudnim i solidarnim Galima koji se odupiru hegemonijskim (čitaj: kapitalističkim) Rimljanima.

Dok je 'bling bling' ikona Barbie bez puno dvojbe spremljena u kategoriju desničarskih junaka, zahvaljujući bezgraničnoj naklonosti materijalnim dobrima, Djed Božićnjak izazvao je nešto više dvojbe. S radnom etikom à la Sarkozy ('rano dizanje', 'raditi više da bi se zaradilo više') i navodno prevladanim seksističkim modelima (kuhinje za djevojčice, automobili za dječake), Djed Božićnjak i dalje ispunjava sve kriterije za suvremeni model neokonzervatizma. Jednako tako, Lady Gaga možda na prvi mah djeluje kao uzorita ambasadorica liberalnih vrijednosti (potpora LGBT zajednici, borba protiv side), no njezin je uspjeh zasnovan na utabanim vrijednostima 'desnice', individualnosti, novcu, ambiciji, ukratko, radi se o čisto konzumerističkom proizvodu s premazom humanističkih vrijednosti.

Prema anketi Experian Simmonsa, tvrtke za istraživanje tržišta, čak devet od deset popularnih televizijskih serija obraća se mahom konzervativnoj, republikanskoj publici. Homer Simpson tako možda izaziva simpatije na ljevici, no Jack Bauer iz serije '24', lojalan podanik američkih predsjednika, ponekad više djeluje na liniji J. R. Ewinga iz serije 'Dallas', no kao borac za pravdu.

Medijski prostor također nije ostao pošteđen. Tako na najgledanijem nacionalnom kanalu TF1, u vlasništvu Bouyguesa koji je pak u srdačnim odnosima s aktualnom vlašću, dominiraju teme o zaradi i kompetitivnom tržištu, dok se u političkim emisijama daje prednost temama kao što su sigurnost i obrana od nasilja. Politička afilijacija tu ne ostavlja puno mjesta za dvojbu.