Hrvatske nogometne reprezentativce jučer su željeli vidjeti baš svi. Još od zagrebačke zračne luke, u kojoj su ih prvi put ugledali, tisuće ushićenih ljudi divile su se podjednako i herojima u uniformama koji su autobus i povorku držali pod kontrolom punih šest sati na cesti, a više od 12 sati na trgovima i gradskim ulicama.

Pripadnici interventne, temeljne i prometne policije pazili su cijeli dan na Vatrene, ali i sve građane vatrenog srca. Pazili i potiho navijali jer i njihovi su idoli bili na krovu tog autobusa.

'Zaplakao sam bar pet puta. Nisam mogao izdržati imati voljene Vatrene tako blizu, a da ne pokažem emociju. Uzbuđenje je bilo preveliko, a onda mi u jednom trenutku još Vrsaljko sjedne na motor. Srce mi je poskočilo. Istina, odmah sam ga umirio jer nije bilo previše mjesta za opuštenost. Ipak smo Vrsaljko, motor i ja težili 500-tinjak kila, valjalo je to držati na uzdi', kroz smijeh nam kaže Frano Čović, voditelj policijske vožnje. Otac dviju kćeri od 21 i 15 godina jučer se i sam, kaže, ponovno osjećao kao dijete. Svojem omiljenom 'suvozaču' dao je i dres na potpis. Sreća je bila potpuna kad mu je na motor htio i Olić.

'E to nisam mogao podnijeti, bilo bi previše. Ali mi je drago da su htjeli baš na moj motor', šali se te dodaje kako je velika čast to da ga je Olić po putu nudio pivom.

Malo manje uzbuđenja, barem onog s igračima, doživio je jedan od onih koji su životom branili autobus sa sportašima.

Mijo Markov, vođa ekipe za posebne zadaće, s timom je na posao krenuo oko devet. Od podneva je bio u zračnoj luci, odakle je u tamnoj uniformi dugih rukava polako, nogu za nogom, hodao do središnjeg gradskog trga.

'Cijela trasa imala je oko 17 kilometara, ali je bilo izdržljivo. Ne znam kako, ali mi to nismo osjetili. Valjda iz poštovanja prema onima gore koji su u mjesec dana u Rusiji pretrčali i više od toga. Letjeli smo na krilima ponosa, s ljudima koji su nas okruživali', objašnjava Markov.

No iako jedna od najdražih, 'operacija Vatreni' nije im bila jednostavan zadatak. Na nekim dionicama puta ljudi je bilo toliko da su gubili kontrolu i nadzor.

'Nije to bilo klasično osiguranje jer ni mi nismo imali standardnu opremu za javni red i mir. Ljudi su imali dobre namjere, prilazili su i dodirivali nogometaše i oni njih. Najgore nam je bio od Novog Zagreba do Savske, gdje nam kolege iz interventne jedinice Sisak i ostali policajci nisu radili kordon ispred te su mase prilazile skroz do autobusa.

'Na putu do Trga zaustavili su se samo jednom, i to ne zbog njih, nego zbog pregrijanog vozila. Tamo su, u vatrogasnoj postaji, iskoristili trenutak za fotografiranje s idolom.

'Svi smo se slikali s Lukom Modrićem. Slika njega i nas krasi nam zid u postaji', otkrio nam je policajac koji, tvrdi, zbog Vatrenih jučer nije bio emotivan. Sve svoje suze potrošio je, kaže, noć prije - pred televizorom, za vrijeme finala.

'Ponosan sam na njih i sve nas zbog svega što su nam, a i mi njima, priredili. Bio je to divan dan, kao i cijeli ovaj mjesec', istaknuo je.

Da postoji zlatna lopta za pratnju, osvojio bi je Denis Bošnjak, 28-godišnjak na prvom motoru u povorci. Miljenik medija, publike, pa i nogometaša, u zračnoj luci namjestio je osmijeh i nije ga skidao s lica sve do Trga bana Josipa Jelačića. Publici je putem davao 'petice', a nerijetko je tijekom dana euforično snimao selfije i storyje za društvene mreže. Kao da nije bio na iscrpljujućem 'šestosatnom hodočašću'.

'Ovo je bilo fenomenalno iskustvo. Naporno, jako naporno, ali divno. Drago mi je da sam vozio za Vatrene', kaže Bošnjak koji, vidno umoran, i dalje ne skida osmijeh s lica. 'Volim svoj posao i drago mi je da sam s Vatrenima ušao u povijest. Nema veze što sam ostao bez autograma', kaže skromni muškarac u plavom, nova simpatija cijele nacije.

Koliko je oduševio gledatelje prijenosa, pokazuje i činjenica da je dobio ponudu za sedmodnevno besplatno ljetovanje u Dubrovniku. No na njega, kaže, neće otići jer ne smatra da je napravio išta više od svojih kolega.