Većina nas koji nemamo veze sa Slavonijom povezuje naziv Šokac s bećarskim stilom života. To je seljak koji voli konje, tambure i rakiju, inatljiv je i nagao. Međutim to je samo stereotip. Šokci su, kao i Bunjevci, hrvatska subetnička skupina koja živi u više država.

U Hrvatskoj su prisutni u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. U Srbiji u istočnom Srijemu te u naseljima uz Dunav u zapadnoj Bačkoj, u Bosni i Hercegovini na području Bosanske Posavine, u Mađarskoj u Baranji i Bačkoj, a u Rumunjskoj u selu Rekaš. Ali šokačko ime i imenovanje raznih skupina stanovništva Šokcima povijesno je prisutno na znatno širem području - u Lici, Dalmaciji, pa čak i u Sloveniji.

Ono što zadaje muku znanstvenicima porijeklo je Šokaca, a posebno to kako je nastalo njihovo ime. Prvi koji se uhvatio u koštac s tom problematikom, još krajem 18. stoljeća, bio je valpovački književnik i latinist, fra Matija Petar Katančić. Slovio je za najučenijeg Slavonca svog vremena. On je smatrao da im je ime poteklo od planine Succus, koja je dijelila Ilire od Tračana, a njeni stanovnici po njoj su nazvani Succi (Sukci), od čega je nastalo ime Šokci. Katančić je bio pobornik teorije da su Hrvati potomci Ilira.

U idućim stoljećima pojavio ih se cijeli niz te su pokušavale odgonetnuti misterij Šokaca. Profesor Bara zainteresirao se za to pitanje jer je i sam porijeklom iz Sombora u zapadnoj Bačkoj u Srbiji.

Jeste li vi Šokac?

Nisam. Moji su se baka i djed, za razliku od starosjedilaca Šokaca, doselili u Bačku iz Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata, u sklopu kolonizacije koju je provodila tadašnja država. Međutim obiteljski sam povezan sa Šokcima i imam prijatelje Šokce.

Kako Šokci objašnjavaju odakle im ime?

Ovisi koliko je čovjek zainteresiran za to pitanje. Neki se zadovoljavaju najjednostavnijim odgovorom. Neki vjeruju da naziv dolazi od toga što se Šokci križaju dlanom, odnosno šakom, a pravoslavci s tri prsta. Neki znaju za mađarsku teoriju. Prema njoj ime dolazi od mađarskog sok uz (mnogo ih je), u smislu da je velik broj izbjeglica pred Turcima bježao iz Bosne na područje Slavonije. A imate i mišljenje da se ime Šokac izvodi iz mađarske riječi so kut (slani rudnik), jer je dio izbjeglica dolazio iz banovine Soli, područja današnje Tuzle, koju je uspostavio hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin. Međutim u mađarskim dokumentima, koji su relativno obilni krajem 15. i početkom 16. stoljeća, nema imena Šokac. Ono se prvi put pojavljuje kod Osmanlija početkom 16. stoljeća i to nije slučajno.

Koja se vama teorija čini najbliža istini?

Prema svemu sudeći, temeljem danas dostupnih podataka, ishodište imena Šokac trebamo tražiti negdje prema jugu, na doticajnom području s albanskim jezikom. Osobno sam pobornik te teorije. Povjesničar Ćiro Truhelka prvi je početkom 20. stoljeća izišao s tezom da naziv dolazi od albanske riječi shok (šok) u značenju 'drug', 'prijatelj'. Albanija dolazi pod vlast Osmanlija krajem 14. stoljeća. Albanci su prije islamizacije bili kršćani, dijelom pravoslavci, a dijelom katolici. Moguće je da su Albanci pravoslavci svoje sunarodnjake katolike zvali shok, shoku u smislu 'subrat u vjeri'. Kasnije su to mogli prihvatiti i muslimanski Albanci.

Ok, ali kako je to ime iz Albanije došlo do panonske nizine?

O tome vrlo uvjerljivo piše kolega Marinko Vuković s Instituta za migracije i narodnosti. Albanci su cijeli srednji vijek bili u simbiozi s pravoslavnim Vlasima. Riječ je trajno ušla u vlaški jezik, a kako su oni nomadi, ona se širila te mijenjala oblik i značenje. U srednjovjekovnoj srpskoj državi Raškoj shok se slavenizira i postaje šokac. Novi moment je pojava njemačkih rudara Sasa u drugoj polovici 13. stoljeća na prostoru istočne Bosne i Raške, a oni su došli na poziv srpskih vladara. Stvaraju se katoličke kolonije, a ondje su već trgovci iz Dubrovnika, Kotora i drugi katolici. Srbi pravoslavci počinju ih nazivati Šokcima. Drugo ime koje je paralelno egzistiralo za katolike je Latini i sačuvano je u brojnim srednjovjekovnim ispravama. Šokačko ime potom se širi migracijama prema zapadu, ponajviše zbog osmanskih osvajanja. I od tada se u pravilu pojavljuje na mjestu kontakta katoličkog i pravoslavnog stanovništva. Za razumijevanje tog procesa može nam pomoći sociologija jer oblikovanje identiteta objašnjava u relaciji prema nekome drugome, drugačijem. Kada imamo intenzivne dodire kultura, različitih vjera, govora ili jezika, često to prati potreba da se onoga drugog opiše, imenuje prema nekoj distinktivnoj karakteristici.

Govorimo li o migraciji naroda koji nosi naziv Šokci ili samo šokačkog imena?

Dominantno je to migracija imena. Prvenstveno ga upotrebljava pravoslavna vlaška populacija te tim imenom časti katolike koje susreće putem.

Pitam vas to jer kad guglate ime Šokac, naglašen je narativ da se radi o doseljenicima iz Bosne. Tako i Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža navodi da su Šokci izvorno živjeli na prostoru srednje i sjeveroistočne Bosne, ali su osmanska osvajanja u 16. i 17. stoljeću potaknula njihove migracije preko rijeke Save.

Migracija iz Bosne je bilo, to se ne može osporiti, ali navest ću neke činjenice koje govore i o značajnom udjelu stare populacije. Zajednička suvremena karakteristika svim regionalnim grupama Šokaca u raznim zemljama je to da se u nacionalnom smislu smatraju Hrvatima i konfesionalno pripadaju Rimokatoličkoj crkvi. Uz to, ono što ih baš jako obilježava je da su govornici staroštokavske ikavštine, da su šćakavci, odnosno to je slavonski dijalekt koji ima cijeli niz arhaičnih obilježja u smislu stare akcentuacije (sustav naglasaka), leksika i jezičnih tvorbi. To nam govori da je pretežito riječ o starosjediocima, autohtonom stanovništvu još iz one stare Slavonije.

Kad kažete 'stare Slavonije', mislite li na srednjovjekovnu Slavoniju prije osmanskih osvajanja?

Tako je. Ta je Slavonija bila prostorno mnogo veća nego danas. Nekad je na zapadu obuhvaćala Hrvatsko zagorje te se prelijevala i s druge strane rijeke Save na jug. Sam slavonski, slovinski, identitet širio se i na Bosansku Posavinu, a prirodno i na Srijem i susjedna područja preko Dunava.

Opet, povijesni izvori jasno govore da je bilo nekoliko valova iseljavanja iz Bosne u Slavoniju od kraja 14. pa sve do 18. stoljeća.

Ne negiram doseljavanja iz Bosne - imamo već 1476. godine zabilježeno današnje naselje Bošnjaci (Boznyaczy) - ali smatram da je to u popularnoj kulturi predimenzionirano u odnosu na stariji sloj stanovništva. Točno je da je bilo nekoliko većih i cijeli niz manjih valova migracija. Prvi kreću i prije dolaska Osmanlija da bi se intenzivirali njihovim osvajanjima. Ali izbjeglice nisu uspjeli prevladati stariji sloj stanovništva. Jer da je doseljenički sloj brojčano prevladao, govor današnjih Šokaca bio bi drugačiji, imao bi drugačiji prizvuk. Primjerice, u tom slučaju očekivali bismo govor kao kod Hrvata Bošnjaka u okolici Pečuha u Mađarskoj. Njihov slavonski dijalekt jasno potvrđuje da su Šokci dominantno starosjedioci Slavonije te su 'osvježavani' stanovništvom iz susjedne Bosne.

Zar nisu svi ti starosjedioci pobjegli kad su stigli Turci? Neki tadašnji kroničari govore o 'pustoj Slavoniji'.

Slavonija je omeđena trima velikim rijekama, Dravom, Savom i Dunavom. Imate velika poplavna područja, dosta šumovitija nego danas, gdje je stanovništvo koje je bježalo imalo svoja pribježišta. Kad se pogleda dijalektalna karta hrvatskog jezika, vidi se da je slavonski dijalekt najsnažniji u područjima oko rijeka. Između ostalog, podskupine slavonskog dijalekta su podravski, posavski i baranjsko-bački uz Dunav. Starosjedilačka populacija skrivala se u tim područjima u vremenima pogibelji. O njima govore osmanski defteri, katolički misionari, putopisci. U otvorenijim krajevima, u kojima su bila upravna sjedišta, dolazi muslimansko stanovništvo, zatim pravoslavno stanovništvo, a potom, nakon oslobođenja tih krajeva, u većem broju i katoličko stanovništvo iz Bosne. Starosjedioci su imali vremena apsorbirati prijašnje valove doseljavanja katolika iz Bosne. Napose se to odnosi na doseljenike iz Bosanske Posavine, u kojoj se i danas rasprostire slavonski dijalekt. Nedugo nakon oslobođenja Slavonije od Turaka u popisu Đakovštine 1702. zabilježeno je za stanovnike 'katolici Šokci jali Slovinci imenovani'. I danas u kolektivnoj memoriji tih ljudi točno se zna tko je doseljenik, a tko je stari Šokac. Dok će neki Šokci govoriti o davnom doseljenju iz Bosne, imat ćete i druge koji će izričito odbijati bilo kakvu vezu s Bosnom te će tvrditi da su oni tu 'oduvijek' i da su 'pravi Šokci', odnosno starinci.

Kad imamo prvi pisani trag o imenu Šokac?

Ime se prvi put pojavljuje ne u Bosni ili Slavoniji, već u Mačvi, na prostoru današnje Srbije. U osmanskom defteru iz 1533., odnosno katastarskom poreznom popisu, u nahiji Gornja Mačva, na doticaju rijeke Drine i Save, upisano je selo Šokac u tadašnjem Zvorničkom sandžaku. Na tom prostoru imali ste starosjedilačko katoličko stanovništvo koje je bilo istorodno s onim u Srijemu i Slavoniji. Ono je stoljećima bilo u doticaju s pravoslavcima. Najvjerojatnije prateći tok Drine, ime Šokac je s pravoslavnim Vlasima došlo do Mačve. I tad pravoslavci počinju častiti svoje susjede katolike tim nazivom. Zatim 1560-ih ime Šokac nalazimo u velikom broju u Srijemu u obliku nadimka/prezimena, potom Požeštini, a u kasnijim desetljećima među katolicima širom Slavonije, u Baranji, bačkom Podunavlju, Bosni, u katoličkoj koloniji u Beogradu itd. A dosta veliku ulogu u širenju tog imena odigrala je i Pravoslavna crkva.

Na koji način?

Na prostorima pod osmanskom vlašću često je dolazilo do sporova između katolika i pravoslavaca oko crkvenih davanja, a u njima su morali intervenirati Osmanlije. Kada se obnovila Pećka patrijaršija, 1557., pravoslavni svećenici nastojali su opteretiti katolike davanjima za vjenčanja, krštenja i ostalo. Katolici se naravno tome protive i kažu da su oni neovisni o njima. U toj konstelaciji odnosa počinje se koristiti ime Šokac, koje preuzima osmanska administracija, i ona sudjeluje u njegovom daljnjem širenju. S vremenom dolazi do prijenosa imena na hrvatsko katoličko stanovništvo na području Podunavlja, Slavonije, Bosne, Hercegovine i dijelova Dalmacije.

To je vrlo slično širenju imena Bunjevac.

Točno. Imamo dinarsku doticajnu zonu i panonsku doticajnu zonu između katolika i pravoslavaca. Migracije idu s jugoistoka prema sjeveru i sjeverozapadu. Dolazi do susreta različitih skupina i one jedna drugu časte imenima. U dinarskom području pravoslavci katolike nazivaju Bunjevcima, a u panonskom Šokcima. Kasnije dolazi i do preklapanja pa se šokačko ime javlja i na jugu, a bunjevačko u istom značenju na sjeveru. Oni uzvraćaju pravoslavcima pa ih nazivaju Vlasima, Rkaćima i drugim imenima. Migracijama se bunjevačko ime počinje javljati u Podunavlju i daleko na sjeveru, u Budimu, krajem 17. stoljeća, pa imamo primjere toga da pravoslavci imenuju svoje susjede katolike u Budimu i Senandriji istovremeno bunjevačkim, šokačkim i latinskim imenom, a sva su sinonimi za katolika, dok su se oni uglavnom samoimenovali Dalmatincima.

U to vrijeme vjera je bila osnova za identifikaciju?

Apsolutno. Ovi naši krajevi dugo su funkcionirali na tim razinama. Tada je vjerski identitet bio osnovna klasifikacija među skupinama stanovništva, a zatim svi ostali razlikovni markeri. S vremenom se u sjevernim krajevima gubila podrugljivost u imenu Šokac i Bunjevac, što je također pomoglo u njihovom čuvanju, dok su se u Dalmatinskoj zagori i Lici zadržala njihova pejorativna oznaka. Primjerice, u Slavoniji je ovo ime postupno dobivalo drugačije značenje od prvotnog i nije više imalo negativan prizvuk. Jedno vrijeme u 19. stoljeću Donji Miholjac službeno se zvao Šokac Miholjac. Isto stoljeće je i razdoblje preporodnih pokreta, kada se hrvatsko ime hijerarhijski nametnulo iznad regionalnih i subetničkih imena. Ne možemo govoriti o nacijama u današnjem smislu prije 19. stoljeća.

Jesu li se znale častiti imenima skupine unutar iste konfesije?

Naravno. Imali ste Predavce, Bezjake, Kranjce. Sve su to nadimci za razne hrvatske populacije. Primjerice Kranjci nemaju veze s današnjim slovenskim Kranjcima, nego su tako zvali Hrvate koji su naselili Liku nakon oslobođenja od Osmanlija. Zašto ta imena nisu opstala? Zato što su se našla u središtu hrvatskog korpusa dok su se na doticajnim područjima između katolika i pravoslavaca zadržali nazivi Šokac i Bunjevac. Interesantno je to da se pojavnost tih imena, a s druge strane Vlasi i Rkaći, u velikom dijelu podudara s prostorom franjevačke provincije Bosne Srebrene, odnosno Pećke patrijaršije, što opet govori u smjeru međukonfesionalnog imenovanja.

Znamo li možda kako su sami sebe nazivali stari Slavonci prije nego što su prigrlili šokačko ime?

Zvali su se Slovincima ili Slovinima. Kad su se doselili na panonske prostore, Mađari su sve Slavene zvali Totovima (Tot). Danas je to ime suženo samo za Slovake. Kao što sam već rekao, Slavonija je u srednjem vijeku obuhvaćala puno veći prostor. Vidi se to i u govoru, a pokazuju to primjeri s istočnog ruba Šokadije, u bačkom Podunavlju. Tako će vam stari Šokci reći 'morje' umjesto more, u Sonti će stariji za uho reći 'vuvo', za jaje 'jajce' i 'jajceta'. Ponegdje se čuvaju skupovi -jt i -jd poput 'najt' i 'dojdu', zatim finalni -l, poput 'kisel', 'pepel', 'debel', 'nagal'. Pitate se otkud sad ti jezični elementi koji podsjećaju na kajkavštinu u Šokadiji. Prije osmanskih nadiranja i velikih migracija Slavonija je imala dijalektalni kontinuum. Kajkavski se širio prema istoku i lagano transformirao preko prijelaznih govora u staru štokavštinu. Sve do Požeškog gorja, pa čak do Slatine u Podravini. Što idemo zapadnije, sve je više takvih elemenata, napose u podravskom dijelu slavonskog dijalekta, primjerice u akcentuaciji. Tih ostataka ima primjerice u imenu naselja Črnkovci (čr- kao u kajkavskim govorima) ili starom nazivu 'vas' za selo, koje je bilo relativno često u slavonskom prostoru do turskih osvajanja, a danas se ostaci tog naziva mogu prepoznati u imenu sela Vašica, nekada Mala Vas, u Srijemu.

Pojedini Bunjevci u Vojvodini niječu svoju pripadnost hrvatskom narodu. Ima li takvih slučajeva kod Šokaca?

Bilo je nekih pokušaja službene politike 1990-ih, ali bez uspjeha. Šokac nema nikakvu oznaku u smislu posebnog identiteta odvojenog od hrvatskog. Kad netko danas kaže da je Šokac, prije svega želi pokazati svoju starinu, autohtonost. Slično kao što će netko u Zagrebu reći da je Purger iz purgerske obitelji. Bartol Kašić, isusovac s Paga, čakavac i autor prve hrvatske gramatike, u svom izvješću 1613., nakon što je obišao krajeve pod Osmanlijama, naveo je da većinu katolika čine Šokci koji govore hrvatskim jezikom: 'sokaci di lingua croata'. I pravio je jasnu razliku u odnosu na pravoslavne Srbe. A za njega se ipak može reći da je bio autoritet po tom pitanju.