Nakon više od pola stoljeća kontinuiranog djelovanja na nekoliko različitih podstanarskih adresa u podsljemenskoj zoni Američka međunarodna škola u Zagrebu u studenom prošle godine otvorila je vrata u novozagrebačkom naselju Središće. Taj kvart, koji od šireg centra grada dijeli samo Most mladosti, odmah je postao veoma poželjna destinacija za obitelji iz inozemstva te je prosječna cijena kvadrata preko noći skočila na dotad nezamislivih 2500 eura.

Narastao je i broj učenika Američke škole, s lanjskih 250 na današnjih, kako kažu, 274. Iako se prostire na čak 8667 metara četvornih, kapacitet je ograničen na 450 polaznika, a izgledno je da će se sva mjesta popuniti u idućih nekoliko godina. Omjer će, međutim, ostati onakav kakav je i danas: 70 posto djece iz međunarodnog okruženja i 30 posto 'domaćih'.

Škola na Bundeku izgrađena je iz sredstava ušteđevine, kombiniranih s komercijalnim kreditom kod jedne hrvatske poslovne banke. Zgrada je završena u nešto više od godinu dana i nema čega nema - tu su konferencijska dvorana s vrhunskom multimedijalnom opremom, glazbena soba s instrumentima i tonskim studijem, učionice za znanstvena istraživanja i pokuse, plesni studio, golema sportska dvorana sa stijenom za penjanje, teretana, vanjski sportski tereni, igralište za najmlađe opremljeno po uzoru na susjedni park Bundek, kuhinja s obveznim vegetarijanskim menijem...

Sjedište AISZ-a ujedno je energetski najučinkovitija zgrada u Hrvatskoj i kao takva ugošćuje stručne skupove za građevinske i energetske stručnjake, arhitekte i projektante. Zgrada je energetski samostalna, uz zeleni krov sa solarnim panelima i sustav strojarskih instalacija za grijanje, hlađenje i ventilaciju, kojim se maksimalno iskorištavaju obnovljivi izvori energije te održava uvijek ista temperatura i vlažnost zraka.

Uz materijalne uvjete školovanja, izvanredne su, čini se, i reference škole: navodno je 94 posto maturanata iz posljednje generacije uspjelo je upisati željeni fakultet, pri čemu su se mnogi rasuli po svijetu.

'Ponosan sam na sva postignuća naših djelatnika i učenika, a ponosan sam i na naše sudjelovanje u životu lokalne zajednice. Trideset posto polaznika su iz Hrvatske i naš je cilj da oni na kraju imaju izbor. Nismo terminal za odlazak, nego doprinos Hrvatskoj koja već ima fantastične uzore za sve naše učenike, poput Tesle i Rimca', kaže direktor škole Paul Buckley, Australac s 30-godišnjim iskustvom upravljanja obrazovnim institucijama u Šangaju, Pekingu, na Šri Lanci, u Indoneziji...

Buckley je stigao u Zagreb prije četiri godine i ostat će, kaže, barem dok ne ostvari svoju viziju, a to je da AISZ postane najbolja škola u jugoistočnoj Europi.

Osim što ima američku akreditaciju, AISZ nudi međunarodnu maturu po prestižnom IB programu, kakav je u okviru XV. gimnazije (MIOC) završila i predsjedničina kći Katarina Kitarović prije nego što je upisala Harvard.

Kakav je to međunarodni program za odlikaše pomoću kojeg je predsjedničina kći upala na prestižni fakultet

U AISZ-u ne vole da se njihovu školu naziva 'elitističkom', iako su svjesni toga da malo koji roditelj u Hrvatskoj može svojoj djeci priuštiti školovanje kod njih. Američka škola u Zagrebu bila je prva članica Asocijacije međunarodnih škola u središnjoj i istočnoj Europi (CEESA) koja je prije desetak godina pokrenula stipendiranje srednjoškolaca. Ipak, broj stipendija prilično je ograničen, pa se tako ove školske godine, zbog povećanih troškova škole uslijed preseljenja, samo četvero učenika upisalo na taj način.

Nekoliko generacija unatrag to je uspjelo i Luciji Brašnić (18) iz Varaždina, a koja je na stipendiji od 1. razreda srednje škole. Stipendija inače pokriva 90 posto svih troškova, a za razliku od navedene osnovne školarine, to uključuje hranu, prijevoz, knjige, izlete...

'Definitivno sam u privilegiranom okruženju koje treba cijeniti. Učenici ovdje imaju priliku razvijati sve svoje talente; imamo manje predmeta, ali zato možemo lakše otkriti svoju potencijalnu karijeru. Kroz svaki predmet razvija se socijalna i mentalna inteligencija, uči se kako biti društveno odgovoran i prenijeti svoja znanja drugima', objašnjava Lucija. Kao najveći privilegij ističe to što se učenicima pruža 'globalizirani pogled na svijet, da nismo svatko u svojoj kutiji'.

U sedam obaveznih predmeta na godini uključen je i glazbeni, što njoj kao violinistici osobito puno znači, baš kao što joj odgovara holistički pristup tom predmetu koji uz samu klasičnu glazbu obuhvaća povijest, teoriju, komornu glazbu, komponiranje, aranžiranje... Osnovnu školu završila je s prosjekom 5,0, iako to nije uvjet za stipendiju; veliku ulogu imaju i talenti te izvanškolske aktivnosti učenika.

'Proces je dosta zahtjevan i uključuje motivacijsko pismo, dva intervjua, rad u grupi da se vidi kako kolaborirate s drugima te kratak esej. A nitko nas prethodno ne uči kako se pripremiti za to', primjećuje ova maturantica, koja u budućem školovanju, možda na Freudovom institutu u Beču ili na nekom od brojnih izvrsnih sveučilišta u Nizozemskoj, planira kombinirati psihoterapiju i muzikologiju.

Lucijin kolega Loukas Dimitropoulos (17) dvoji između studija biokemije ili genetike, a želio bi studirati u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj ili rodnoj Grčkoj. U Zagreb se doselio prije tri godine jer se njegov otac zaposlio u Hrvatskoj.

'Ovdje nam je stvarno dobro. Ne samo život u Zagrebu, nego i kultura školovanja u našoj školi koja njeguje toleranciju i različitosti, dok je način podučavanja takav da mi ostaje puno prostora da prilagodim nastavu svojim interesima', kaže Loukas. Ima li primjer za to?

'Možda moja prošlogodišnja usmena prezentacija na satu engleskog jezika i književnosti o Hamletovoj melankoliji. Inkorporirao sam monolog koji sam sastavio u šekspirijanskom stilu', odgovara ovaj maturant.

Njihova učiteljica, Australka Sarah Box doselila se u Zagreb prije samo mjesec dana. Hrvatska je, kaže, odabrala nju.

'Živjela sam ranije u Njemačkoj i znala sam da želim u istočnu Europu. Drukčije je, a opet ne previše drukčije. Volim Zagreb, iako ga još uvijek otkrivam. Jako je lako snaći se u ovom gradu, uvijek se nešto događa i ne stižem stići na sve ono što bih htjela, a živim u centru', navodi Sarah, profesorica matematike i psihologije.

Za posao u AISZ-u prijavila se nakon što je pogledala videovodič na profilu škole na Facebooku. 'Pomislila sam da je to čudesno, kad ono - tako je i u stvarnosti', smije se Sarah. Potpisala je ugovor na dvije godine, a bila bi, kaže, i više nego sretna da ostane duže.

Puno duže od nje tu je Kristina Ana Šprljan, profesorica engleskog jezika i književnosti, čija je zanimljiva obiteljska povijest tema za sebe. Ukratko, ona je 'povratnica koja nikada nije otišla iz Hrvatske', bivša učenica i sadašnja profesorica AISZ-a. Odrastala je u Kanadi i u Zagrebu, u kojem je davnih dana pohađala Američku školu s tadašnjih 30 učenika smještenih u jednoj privatnoj kući.

'Veliko je postignuće to što smo uspjeli da se ovdje ne osjeti institucija; ovo je samo mjesto na kojem se svakome omogućuje da kroz vlastitu znatiželju proširuje svoje znanje. Osjećaj je isti kao i onda kada su svakog petka učenici različitog razreda kuhali za cijelu školu', kaže profesorica Šprljan, naglašavajući da je školovanje u AISZ-u davnih dana bilo izuzetno za hrvatsku djecu, a koja pak danas imaju mogućnost školovanja širom Europske unije.

'Ulaskom u EU otvorili smo se svijetu, što je predivan korak. I naša škola otvorena je za druge institucije, s kojima imamo izrazito dobre odnose. Evo, imamo dugogodišnju kvalitetnu suradnju s Pedagoškom akademijom, čiji studenti svake godine kod nas odrade po dva tjedna prakse, a neki i ostaju; dok se škola gradila, u nju su dolazili studenti Građevinskog fakulteta, a sada se naši sportski tereni povremeno otvaraju u suradnji s lokalnom zajednicom; vodimo maturante u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u kojoj učenici iz inozemstva otkrivaju publikacije na engleskom i uspostavljaju suradnju s tamošnjim istraživačima koji im mogu pomoći kad pišu maturalne radove. Vodimo ih u Arheološki muzej, na izlete, nastavu u prirodi, pokazujemo im sva bogatstva ove zemlje...', nabraja profesorica Šprljan.

Posebna pažnja u ovoj školi posvećuje se sigurnosti i privatnosti učenika, što uključuje strogo poštivanje međunarodnih standarda o zaštiti identiteta djece, ali i njihovih roditelja. U školi to ionako nije tema. Nastavnicima se događa da mjesecima komuniciraju sa stranim veleposlanicima ili njihovim supružnicima, a da tek naknadno saznaju da je obitelj došla u Hrvatsku zahvaljujući visokoj diplomatskoj dužnosti.

Pritiska nema, baš kao ni školskog zvona, ni zatvorenih vrata prostorija u kojima se odvijaju nastava ili konzultacije, ni školskih klupa s unaprijed utvrđenim rasporedom sjedenja. Važno je samo izvući najbolje iz sebe, bilo meditirajući na bean bagu, bilo strukturirajući i dizajnirajući kuću od 120 kvadratnih metara uz pomoć posebnog računalnog programa u okviru STEAM art radionice. Jedina zadana odrednica je veličina objekta; sve drugo prepušteno mašti i umijeću učenika.