'Radim ovdje 25 godina i sada neka idem na Kopiku. Ova kavana mi je drugi dom', tužno je ustvrdio konobar starog kova, član osoblja jedne od posljednjih osječkih kavana. Tradiciju od 111 godina zbog neisplativosti od 1. siječnja prekinuo je vlasnik hotela Ivan Raguž. Računica je jednostavna i osvještava sve sanjare o čuvanju kulture. Kavana stvara gubitke, a austrijski lanac parfumerija Bipa nudi 2,5 milijuna kuna za obnovu prostora u odgovarajućem stilu s početka 20. stoljeća i novac za najam.

Na oko 300 četvornih metara prostora na mjesto drvenih stolica i dvije garniture po četiri fotelje s crvenim tapecirungom uselit će se blještave staklene vitrine krcate mirišljavim proizvodima. Umjesto u opojnoj crnoj espresso tekućini, Osječani će guštati u parama raznobojnih sadržaja skupocjenih teglica najuglednijih svjetskih proizvođača parfema.

'Koliko će parfema od nekoliko stotina kuna prodati Bipa, ako kavana nije mogla opstati ni zaradom od kave?' pitaju se ovih dana kritičari ukidanja jednog od građanskih simbola Osijeka. Doduše, prema Raguževoj izjavi, kavana se zapravo seli u stražnji dio hotelskog prostora u kojem su se dosad organizirali koncerti i privatne proslave, ali to u večernjim satima jer pomoćna dvorana nema prozora.

Selidba ili gašenje, kakogod, samo je nastavak (ili svršetak) gradske tranzicije koja javnim osječkim prostorima struji posljednjih dvadesetak godina. Od početka devedesetih pogašeno je na desetke kafića i birtija. Mjesta sastanaka i druženja postala su poluzatvoreni lokali s novim pravilima, zabilježio je tportal tijekom jedne dopodnevne šetnje Gornjim gradom.

Nedaleko od sada zatvorene kavane Central još prije desetak godina radio je Riblji restoran, kraće 'Riblji', iz kojega se zrakom po dijelu središnjeg trga širio dokaz o pripremanju odličnih specijaliteta riječnih i morskih plodova. Dugi hodnik osvijetljen plavom neonskom rasvjetom uvodio je goste u gastronomski doživljaj centra Osijeka stotinjak metara od Drave, ali okolnosti su htjele da prostor danas odiše urednim birokratskim ozračjem jednog bankarskog lanca.

Banke su zauzele sva tri ugla središnjeg trga, a šetnja Kapucinskom ulicom otkriva da više nema ni Passagea, kremšnita i sladoleda s kavom jer je sada ondje prodajni centar HT-a. Nastavljajući najpopularnijom gradskog šetačkom ulicom, prolaznik shvaća da kod kina Europa nedostaje IPK, birtija u kojoj se još 1999. godine moglo pojesti ukusno domaće varivo od graha s kobasicom posluženo na stolu s bijelim stolnjakom i nadstolnjakom. Šankove zamjenjuju šalteri, konobare osobni bankari, a žamor gradskih rasprava šutnja u redovima za kredite i otplate.

U jednoj od preživjelih autentičnih birtija, na Trgu Slobode, u caffe baru Supermarket, u razgovoru s iskusnim šankolozima saznajemo informacije o temeljitosti osječke tranzicije javnih kavanskih i kafićkih prostora. Orijent, Fortuna i Top u Tvrđi tri su slavne točke, ponajviše ona prva, u kojima su intelektualno i svakako drukčije stasali neki od današnjih istaknutih umjetnika, pisaca, novinara, u druženju sa svojim suprotnostima iz kasarni nekadašnje JNA. Daščani pod premazivan rabljenim motornim uljem u bivšem Orijentu u Tvrđi sada se redovno održava u skladu s pravilima irskog puba. Ne može se više naručiti 'ono', opijajući napitak sastavljen od po tri decilitra različitih žestokih pića zalivenih tonikom u krigli od pola litre.

U gredu iznad šanka netko je zabio željezni klin na koji su se redali računi od rundi pa odonda potječe osječki termin 'piti na ekser', odnosno na dug. Ne samo računi, na zidovima su o pribadaču obješene visile slike i crteži nastali u osječkoj varijanti toulouse-lautrecovskog utočišta za neshvaćene.

'Orijent je bio najvažniji', pripovijeda jedan šankolog prisjećajući se da bi društvo nakon zatvaranja tog lokala u kasnim satima odlazilo u najproblematičniji od svih mjesta u nizu kojeg se prisjeća. 'Kod Joze Trovača nitko nikada nije išao sam. Pića najgore kvalitete, ljudi s kolodvora i putnici u odlasku i dolasku, a lokal radi 24 sata dnevno', govore naših nekoliko sugovornika o kući na uglu današnje Stepinčeve i Kašićeve u kojem se sada smjestila auto škola.

Fraza 'grad po mjeri čovjeka' za Osijek se nekada mogla primijeniti i zahvaljujući blizini ovih kultnih birtija i kavana strateški raspoređenih po rubovima Gornjeg grada međusobno udaljenih po desetak minuta hoda. Krug tako završava na središnjem trgu gdje povod priče od subote stoji zatvorenih vrata, čekajući mirisnog najmoprimca i urednog platišu. A kao znak tog nekog novog vremena, ispred Centrala na središnjem trgu, trometarski spomenik proslavio je svog autora kipara Miru Vucu. Samo rijetki građani još su se donedavno prilikom dolaska u kavanu na tom istom mjestu prisjećali uklonjene Grupe građana, simbola građanstva i okupljanja, a sada više ne moraju ni to.