Britanski tabloidi Njemačku već neko vrijeme nazivaju Četvrtim Reichom, u Ateni se Angeli Merkel crtaju karakteristični hitlerovski brčići, u Portugalu Nijemce psuje cijela lijeva opozicija, Talijani spominju Auschwitz, dok u Poljskoj već odavno nisu pretjerano omiljeni. Na svakom kraju Europe Njemačka je postala glavni negativac, zlikovac vrhunaravnih sposobnosti koji bi pobijedio i Jamesa Bonda, i to zbog vodeće uloge ove države u krizi eura kojoj se još uvijek, nakon skoro dvije godine, ne nazire kraj. Za razliku od vremena Drugog svjetskog rata, Njemačka ovoga puta nije ispalila ni jedan metak, a kamoli izvršila masovni genocid ili krenula u osvajanja, ali to ne znači da mnogi u njenom trenutnom ponašanju ne vide odjeke Hitlerova zločinačkog režima.

Radna teorija glasi da Njemačka koristi svoju ekonomsku nadmoć kako bi uspostavila hegemoniju nad ostatkom Europe, te da je projekt Europske unije ništa više nego način da se mirnim putem ostvare stari zločinački Hitlerovi planovi. Teško je povjerovati u takvu teoriju zavjere, no ne može se poreći da njemački dužnosnici često postupaju netaktično, te da koriste svoju stabilan financijski položaj četvrtog svjetskog gospodarstva kako bi nametali riješenja za stabilizaciju eura koje ostatak EU baš i ne odobrava punim srcem. No realpolitički gledano, mnogo je veći problem što riješenja Angele Merkel i njenog ministra financija Wolfganga Schaeublea zasad nisu urodili željenim plodom.

'Dajemo stotine milijardi, a nitko nas ne voli!'

U takvoj situaciji se i cjelokupna njemačka javnost počinje pitati zbog čega ih ostatak Europe gleda ponovno kao najgore negativce, koliko je takva percepcija opravdana, te kako se prema svemu tome najbolje postaviti. Ne može se poreći da je Njemačka, kao i cijela tamošnja javnost, odlično svjesna svoje sramne prošlosti te odgovornost koju ista sa sobom nosi, pa se zato i temi navodne nove njemačke hegemonije, koja se izjednačava s nacizmom, pristupa vrlo ozbiljno. S druge strane, postoji tu i određena doza povrijeđenosti zbog ekstremnih optužbi na njemački račun, s obzirom na to da se Nijemce pogađa gdje i jesu najslabiji.

Konzervativni komentator inače nekonzervativnog tjednika Der Spiegel, Jan Fleischhauer, u svojoj se novoj kolumni naslovljenoj 'Novi svjetski negativac' bavi baš ovom temom. 'Dok Bundestag glasa o novom paketu novčane pomoći Grčkoj, koja se broji u stotinama milijardi, s juga Europe ne dobivamo zahvale nego pokude. Nijemci se zato trebaju naviknuti na svoju novu ulogu: postali smo Amerikanci Europe!' upozorava tek donekle ironično Fleischhauer. Ovaj komentator ističe i da 'nema dana kada se njemačka kancelarka negdje ne može vidjeti u nacističkoj uniformi, te da se svugdje crtaju i svastike', a 'ne pomaže ni što svako malo glasamo za paket pomoći čiji najveći dio nećemo nikad više vidjeti'. Ipak, Fleischhauer podsjeća same Nijemce da su 'godinama sami igrali istu igru, sve dok se glavni negativac zvao Amerika, na čiji smo se račun osjećali bolje'. Svoj tekst zaključuje konstatacijom da se Nijemci 'trebaju prilagoditi svojoj novoj ulozi', te 'početi razmišljati o novim lokacijama za godišnji odmor', ili se – ako već ništa ne pomaže – početi okolo predstavljati 'kao Švicarci, protiv kojih trenutno nitko ništa nema'.

Unatoč svemu, Nijemci samokritični

Drugačijeg je tona zato komentar objavljen u lijevoliberanom Die Zeitu, koji teška srca oplakuje animozitet prema Nijemcima, nudeći ostatku Europe još jednu njemačku žrtvu: 'Zovite nas nacistima ako vas to usrećuje!' Tako glasi tekst novinara Bernda Ulricha, u kojem se lamentira nad padom popularnosti Njemačke na Starom kontinentu i u kojem se zaključuje da 'Nijemci moraju biti i hrabri i osjetljivi' na tuđe emocije. 'Možemo se tješiti time da se etiketa nacista znala i prije stavljati suvremenim Nijemcima na račun, ali danas se takve usporedbe akumuliraju diljem Europe. Takav diskurs svakodnevno čujemo u Grčkoj, a postao je mnogo agresivniji', piše Ulrich, te još i spominje kako su uglednog njemačkog pisca Inga Schulzea u Portugalu – na književnoj večeri! - pitali planira li Njemačka ekonomski osvojiti Europu, kad joj vojno već nije uspjelo. 'Ne treba previše razmišljati kako bi se shvatila zagonetka komparacije današnje Njemačke s nacizmom', objašnjavaju u Die Zeitu: 'Prvi put nakon 1945. Njemačka je u punoj snazi, ali ne zato što je tako željela, nego zato što ju je kriza eura ostavila ekonomski i politički najmoćnijom u cijeloj Europi.'

Die Zeit čak nudi i konkretne savjete Nijemcima kako se ponašati u situaciji kada ih se zbog eurokrize uspoređuje s nacistima: 'Smirena i prijateljska nedodirljivost na uvrede, u kombinaciji s demantiranjem bez pokazivanja uvrijeđenosti, najbolja su reakcija.' Nadalje, 'Nijemci bi trebali priznati sebi da žele biti voljeni, mnogo više nego što to žele Englezi ili Francuzi, koji ionako jako vole sami sebe'. Za Die Zeit spominjanje nacističke prošlosti u kontekstu eurokrize ipak nije najveći problem; to su 'ispadi antisemitizma, desničarsko nasilje, historijska amnezija i napadi arogancije' u Njemačkoj.

Opera o krizi eura u Berlinu

Nasuprot psihoanalizama kojima se trenutačno bave njemački komentatori, vidajući svoje rane, kao jedna od boljih reakcija na aktualnu situaciju došla je iz svijeta umjetnosti. Naime, u Berlinu je postavljena indikativno izmijenjena verzija slavne Verdijeve 'Aide'. U ovoj verziji opere radnja je smještena u Europsku centralnu banku, dok je Aida nemoćna činovnica zaposlena u ovoj instituciji. Sam euro, pak, postaje egipatsko božanstvo, koje glumi sopranistica s velikim novčićem zajedničke valute na glavi, a cijela priča ne završava hepiendom. Nadamo se da u ovom slučaju život neće oponašati umjetnost.