Nema besmislenijeg posla od Sizifova posla. Iz dana u dan guraš taj kamen uzbrdo a on ti se, taman kad dođeš pred vrh, svaki put iznova otkotrlja u podnožje tog istog brda. Pa ti guraj ponovno! Takvim se, upravo danas, čini i svaki pokušaj obrane i ukazivanja na važnost neovisnosti sudske vlasti. Kako danas, dan-dva nakon što su dva suda udaljena svega par kilometara zračne linije donijela dijametralno suprotne odluke o jednome tako važnome pitanju kao što je izručenje bivših obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća na temelju Europskog uhidbenog naloga - zbog kojeg smo prošle godine umalo „zaratili“ s Europskom unijom - stati u obranu sudova i sudovanja? I kako to učiniti samo dan nakon što je srbijanski Žalbeni sud u Beogradu poništio presude 14-orici pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi za ubojstvo 70 hrvatskih civila u Lovasu? A opet, kamen je tu, a vrh gore, pa nema druge nego ga gurati uzbrdo. Makar i sutra morali iznova.

Jer, kolikogod to i ne bilo na prvi pogled vidljivo i kolikogod se nekomu to možda i ne činilo bogzna kako važnim pitanjem, stati u obranu načela neovisnosti sudbene vlasti, pa i onda kad vremena tomu nisu sklona, zapravo znači stati u obranu vlastite budućnosti. Jer, ako nam je birati između društva u kojemu sudovi mogu u konkretnome predmetu donijeti i pogrešnu odluku, ali u kome postoje instance i procedure koje tu odluku mogu preispitati i ispraviti, i društva u kojemu suci sude ne po Ustavu i zakonima, nego po nalozima i migovima drugih grana vlasti ili koga drugoga, onda je izbor valjda sasvim jasan. Onda je to izbor između pravne države, vladavine prava i trodiobe vlasti s jedne, i svemoćne vlasti kojoj nitko ne može stati na put s druge strane. Izbor je to između demokracije i diktature.

Glavni frajer u ulici

Nije, dakako, Hrvatska na rubu diktature. Ali, nažalost, još uvijek ni zemlja u kojoj su neke osnovne demokratske zasade pustile dovoljno duboko korijenje, da bi njeni građani i njena javnost pod tom krošnjom moglo bezbrižno otpočinuti. Mnogima u ovoj zemlji, pa ni na istaknutim položajima na vlasti, pravila demokratskog ponašanja očito još uvijek nisu do kraja sjela. Primjerice, 'visokom izvoru Vlade' koji jednu nepravomoćnu sudsku odluku, u predmetu koji još traje i o kojemu ovih dana treba odlučivati Vrhovni sud, naziva skandaloznim 'državnim udarom s pištoljem na vodu'. Taj izvor, očito, čak i zna da tom svojom izjavom izravno krši odredbe ne samo jednog važećeg zakona, onoga o sudovima, nego i samoga Ustava. Jer se, inače, valjda ne bi imao potrebe skrivati iza krinke anonimnosti. Ali mu njegov ego naprosto ne da mira! Njegova potreba da bude 'glavni frajer u ulici' i njegova očita neosjetljivost za tako suptilna pitanja kao što su pokušaj utjecaja na sud iz pozicije izvršne vlasti već su jučer bacile sjenu na samostalnost odluke velikogoričkoga suda o Mustaćevom (ne)izručenju njemačkome sudu. I već su bacile neugodnu sjenu na predstojeću odluku Vrhovnoga suda po tom pitanju, čak i ako taj sud presudi onako kako je to Vladi po volji!. Pa su, eto, i samoga predsjednika toga suda Branka Hrvatina, pred kojim će se za koji dan naći 'slučaj Perković', natjerale na javnu reakciju.

Nakon cijele one prošlogodišnje sage oko 'lex Perkovića', koja je i pred domaćom i pred europskom javnošću zasjenila čak i sam ulazak Hrvatske u Europsku uniju, taj 'visoki Vladin izvor' očito nije izvukao ama baš nikakvu pouku. Nakon što se i sam premijer Zoran Milanović prošle godine bespotrebno i neprimjereno upuštao u sam sadržaj 'slučaja Perković', tvrdeći da je za njega nastupila zastara, umjesto da to pitanje prepusti nadležnome sudu, 'neovisni Vladin izvor' svojom neprimjerenom i, po asocijacijama, djetinjastom izjavom sad ponovno cijelu Vladu pretvara u zainteresiranu stranu jednoga sudskog postupka, s kojim ona ne bi trebala i ne bi smjela imati ama baš ništa. Što to ovoj Vladi treba? I što to treba ovoj zemlji koju ta Vlada vodi?!

Umjesto što, mahanjem 'državnim udarom', potpiruju vatre za čije gašenje ni 'pištolji na vodu' neće biti dovoljni, Vladinim bi visokim krugovima bilo puno pametnije, a hrvatskim građanima korisnije, kad bi se Vlada napokon ozbiljnije primila posla zbog koje su joj ti isti građani i dali svoje povjerenje. Ili će i cijela ova godina, kao što je i dobar dio prošle, ponovno prolaziti u znaku nekih novih 'lexova' i neprimjerenih Vladinih izleta kao što je, evo, počela? Pa kad smo već na području sudovanja, hoće li pojedini njeni ministri i ove godine ratovati sa sucima čije im odluke i presude neće biti po volji, a Vladi bliski mediji svojevrsnim potjernicama tih sudaca i ove godine ukrašavati svoje naslovne stranice? Ili će Vlada, ako joj je uistinu stalo do boljeg i efikasnijeg sudstva, koje nam je svima itekako potrebno, napokon početi raditi ono što na nju i spada. Primjerice: predlagati bolje, jasnije i potrebnije zakone, koji u javnosti neće dobivati naslove po pojedincima za koje su stvarani ...