'Deveti studena 1880. biti će u povjesti grada Zagreba crnimi slovi upisan. U 7 sati i 35 časova zbio se užasan potres i trajao do 30 secunda, a bio mu je pravac od sjevero-zapada na jugo-istok. Kao što je danas vrieme žalostno, tako se je i nad gradom Zagrebom žalost nadvila. Sitna kiša, što s neba sipi,mislio bi da su suze; da samo nebo plače', napisano je u Obzoru 9. studenog 1880. godine.

'Jutro 9. studenoga 1880. na zagrebačkom području bilo je sumorno, maglovito i hladno. Iznenada, baš negdje oko svitanja, prije nego što je na gradskim ulicama zavladala svakodnevna užurbanost, snažno potresanje tla i podzemna tutnjava uzbudili su cjelokupno građanstvo. Potres je oštetio mnoge kuće, usmrtio troje ljudi, ali ujedno dao snažan zamah uređenju grada i razvoju hrvatske seizmologije.

Zagrebačko područje najgušće je naseljeni dio Hrvatske te je zato vrlo ranjivo tijekom prirodnih nepogoda, posebno potresa. U neposrednoj blizini grada nalaze se dva važna epicentralna područja: Medvednica i Brežice–Krško. Najbliže i najvažnije za Zagreb, epicentralno područje Medvednice, nalazi se samo 15 km sjeveroistočno od grada, a upravo se tamo, na području Markuševca, Čučerja, Planine, i Kašine 9. studenoga 1880. godine dogodio snažan potres koji je uznemirio građanstvo te oštetio mnoge građevine u gradu i njegovoj široj okolici.

Potres je u Zagrebu i Granešini odnio tri ljudska života. U Zagrebu se potres osjetio intenzitetom od VIII stupnjeva EMS-98 ljestvice. Osjetio se, primjerice, i u Vukovaru udaljenom 235 km od epicentra intenzitetom V° EMS-98 ljestvice, a u Češkim Budjeovicama stale su dvije ure njihalice i ura na crkvenom tornju. Potres su osjetili i u Dubrovniku, 397 km od epicentra.

Osam dana nakon potresa Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas HAZU) povjerila je svojem matematičko-prirodoslovnom razredu zadaću da prikupi i obradi podatke o tom potresu. Već 17. studenoga Akademija je uputila molbu građanima da odgovore na osam pitanja, što predstavlja prvu makroseizmičku anketu na našem jeziku, a ujedno je i početak opažajne seizmologije na hrvatskim prostorima.

Tom je prilikom izabrano i stručno povjerenstvo koje su činili akademici Ljudevit Vukotinović i Josip Torbar, sveučilišni profesor Vinko Dvoržak te Ivan Stožir, profesor na kr. vel. realki. Izvješće o zagrebačkom potresu sastavio je 1882. godine akademik Josip Torbar, a tiskano je na 141 stranici, uz osam stranica uvoda, zemljovid, 15 slika i sedam tablica.

Da bi se danas moglo procijeniti kakav je to potres bio, valja znati da su 1880. godine u Zagrebu bile 2483 stambene zgrade i 1187 gospodarskih, a grad je imao oko 30.000 stanovnika. Od ukupno 3670 objekata gotovo svi su oštećeni (!), a 12,6 posto zgrada je teško oštećeno (nastali su otvori u zidovima, rušenje unutarnjih zidova i dijelova zgrade, do rušenja cijele zgrade).

Osim u Zagrebu velike su štete bile u mjestima Planina, Kašina, Moravče, Čučerje, Markuševec, Vugrovec, Granešina, Sesvete, Remete, Stenjevec, Kraljev Vrh, Stubica Donja, Stubica Gornja i Marija Bistrica. Iz Torbarovog je izvješća vidljivo da su u Planini “sve zidane seljačke kuće u veliko oštećene, gdjekoje upravo porušene”. Teško su stradale škole i crkve u svim spomenutim mjestima.

Potres je uzrokovao i pukotine u tlu iz kojih je izlazio sitni sivi pijesak i stvarao kupčiće u nekim mjestima blizu rijeke Save (Jarun, Resnik, Drenje, Trstenik). U vrijeme potresa uzburkala se Sava u Zagrebu »toli silno, da su valovi čak preko obronka na obalu sizali, a onda opet na drugu stran udarali« (Torbar, 1882.). Iz Karlovca je javio očevidac da je i Kupa »visoke valove bacala između obje obale. U Stubici je na dva mjesta iza kupališta pukla zemlja te dvie ovelike rupe napunila vrućom vodom«.

U Torbarovom izvješću je detaljno opisano i ponašanje zagrebačkog pučanstva u vrijeme potresa. Tako se navodi da je nakon glavnog, najjačeg potresa 9. studenoga počela popuštati strava među pučanstvom jer su osjećali stalnu brigu gradske uprave, s načelnikom Matijom Mrazovićem na čelu, da se štete od potresa odmah poprave.

Krajem studenoga stanje se u Zagrebu popravilo, a početkom prosinca u školama su se nastavila predavanja, ljudi su se počeli vraćati u grad, trgovina i promet su opet krenuli. Podaci o ovome potresu poslužili su Josipu Torbaru da izračuna dubinu njegova žarišta na oko 12 km. Bilo je to prvo određivanje dubine žarišta u Hrvatskoj. Dva dana nakon glavnog potresa dogodio se jak naknadni potres koji »uzkotrlja Zagreb novim do tri sekunde trajavšim potresom toil silno, da su se stare pukotine od 9. studenog dalje razjazile, a mjestimice nove pokazale«.

U godini dana nakon glavnog potresa u Zagrebu se osjetilo oko 200 naknadnih potresa. Osnivanje Povjerenstva za prikupljanje podataka o zagrebačkom potresu i istraživanju znanstvene građe bio je poticaj za daljnji rad na opažajnoj seizmologiji. U tome se naročito istaknuo dr. Mijo Kišpatić koji je od 1883. pa sve do 1906. izdavao »Potresna izvješća« u kojima se nalaze podaci o opaženim potresima na području (današnje) Hrvatske i susjednih država, a koji su danas vrlo značajni za seizmologe i seizmologiju u Hrvatskoj.'

(dorađeno prema članku D. Herak i M. Heraka: „Veliki zagrebački potres 1880.“, izvorno objavljenom u Meridijanima, br. 109, 2006. godine, povodom 125. godišnjice potresa)