Mirjana Semenić Rutko tog je ljeta 1991. napustila Medicinski fakultet u Osijeku s diplomom u ruci. Pred njom su bili stažiranje i specijalizacija. Dogodilo se da je tek diplomirana liječnica svoje iskustvo brusila u najgorim mogućim uvjetima. Vukovarska bolnica postala je sljedećih mjeseci njezin dom.

'Već u kolovozu počela sam stažirati u bolnici bez ikakve plaće i prijave, najprije na internom odjelu, potom na kirurškom, na sekundarnoj obradi rana. Prvih mjesec dana bilo je još dobro, do 10. rujna mogla sam odlaziti kući, a dnevno je stizalo oko 15 ranjenika. No nakon 10. rujna više ništa nije bilo isto. Od tada pa do pada Vukovara doma sam bila tek tri puta', prisjetila se Semenić Rutko.

Nitko nije odlazio kući

Posvjedočila je da je tih mjeseci vukovarska bolnica svom osoblju postala dom, nitko nije odlazio kući, radili su 24 sata na dan i tek povremeno lovili koji sat sna. Kako se agresija pojačavala, a broj granata koje su padale po bolnici svakim danom rastao, i to do rekordnih 700 koliko ih je palo u jednom danu, bolnica se spuštala sve niže.

Nakon 17. listopada sve se preselilo u podrumske prostorije. U uvjetima nemogućim za život, bolničko osoblje dijelilo je sudbinu i strahove s pacijentima.

'Bili su to mladi dečki, ja sam njih doživljavala kao prijatelje, ne kao pacijente. Jednom mi se zavrtjelo u glavi. Pitali su me jesam li jela, rekla sam da nisam pa su sa mnom podijelili obrok. Puno vremena sam s njima provodila, nekad bismo samo razgovarali', rekla je Mirjana Semenić Rutko.

Pitali smo je sjeća li se nekoga posebno. Svi su joj bili jednako bitni, no dobro se sjeća jednog branitelja. 'Kada sam mu previla ranu, vratio se odmah na teren. No prije nego što je otišao, okrenuo se prema meni i rekao da će poginuti i meni poslati svoj pištolj. Naravno, poginuo je', prisjetila se.

Unatoč svemu, moral im nije padao. 'Nije bilo lijekova protiv bolova. Kada bismo ih previjali, puštali bismo kazetu Zlatnih dukata i pjevali. Pekao se kruh bez kvasca, male tvrde pogačice, dobiješ komadić toga i malo čaja. Ranjenici su redovito dobivali hranu, mi nešto manje. I količina vode spala je bila na jednu litru po osobi, pa biraj, hoćeš li je popiti, oprati se ili skuhati kavu', nastavila je vukovarska liječnica.

Osim branitelja, svakodnevno su pristizali i civili. Najmlađa pacijentica imala je šest mjeseci. Beba je, kako je rekla naša sugovornica, bila teško ranjena. No preživjela je i kasnije joj se javila.

Ta olovna svakodnevica trajala je sve do 18. studenog. Do tada, ustvrdila je Semenić Rutko, nije osjećala strah jer su se nadali evakuaciji ili proboju. No tog dana sve su nade pale u vodu.

Dan kada se izgubila svaka nada

'Bilo me je strah tek kada smo shvatili da je gotovo, kada je glavna sestra rekla da je Vukovar pao. Tada je nastupio strah koji ne želim ponovo osjetiti. To je strah za život', dodala je.

Prepričala nam je što se u bolnici događalo nakon tog 18. studenog.

'Došli su u bolnicu najprije vojnici JNA, potom i domaći pripadnici teritorijalne obrane. Istjerali su civile van i od nas uzeli popise pacijenata. Rekli su nam da se ne petljamo i da radimo svoj posao pa sam ja nastavila s previjanjem. No vidjeli smo da pojedine ljude odvode i to prema nekim svojim popisima. Posebno su tražili dragovoljce, a 20 studenog ujutro odveli su ranjenike, mi smo se s njima pozdravili jer su rekli da je počela evakuacija. Nama je pak Šljivančanin održao predavanje da su nas sad oslobodili, da ne moramo biti pod ustaškom čizmom i da možemo biti sretni. Kada smo izišli,  vidjeli smo da nedostaje polovica ranjenika. Tek smo kasnije saznali što je bilo', rekla je Semenić Rutko.

Na poljoprivrednom dobru Ovčara nedaleko od Vukovara tog su dana srpski agresori pobili 265 branitelja i civila odvedenih iz vukovarske bolnice. Najmlađa žrtva Igor Kačić imao je 16 godina, a tamo su ubijeni i vukovarski novinar Siniša Glavašević te francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier.

Medicinsko osoblje nakon toga potrpali su u autobuse. Vozili su ih pored Vuteksa i Veleprometa gdje se skupilo mnoštvo ljudi. 'Oni su gledali nas, mi smo gledali njih', prisjetila se naša sugovornica i dodala da ju je ta scena podsjetila na prizore iz filmova o nacističkim koncentracijskim logorima.

Odvezli su ih potom u Srijemsku Mitrovicu, pa preko Bjeljine i Bosanske Posavine do Hrvatske. Tortura nije stala odlaskom iz Vukovara, nekoliko puta su četnici ulazili u autobus, stavljali im noževe pod vrat, prijetili…

Iz hotela u hotel

U Zagrebu ih je čekao boravak po hotelima koje su oslobodili za Vukovarce, a nakon toga za svakog od njih krenula je nova borba. Naša sugovornica postala je dijelom legendarne vukovarske 204. brigade, završila je 1999. specijalizaciju i vratila se u svoj Vukovar. Oko toga nikada nije dvojila: 'Znala sam da ću se vratiti.'

U rodnom gradu završila je opet u hotelu u kojem su povratnici boravili oko godinu dana do obnove kuća. 'Nije bilo ničega kada smo se vratili', rekla je. A vratila se i na svoje prvo radno mjesto, u vukovarsku Opću bolnicu.

No nije se tamo dugo zadržala. Već 2004. otvorila je privatnu ginekološku ordinaciju, koja i danas radi.

Kao i većina Vukovaraca koji su prošli ratne strahote, Semenić Rutko reagirala je na našu molbu da nam uoči 26. godišnjice ispriča svoju priču s dozom skepse.

Proizvode sukobe i nameću nam ih

Smatra da se sukobi proizvode izvan Vukovara i da im se nameću. 'Treba prestati stalno nametati sukobe jer mi ih sami ne izazivamo. Vukovar je idealan grad za život, no smeta mi način na koji se politika odnosi prema nama. Mi se jedni  drugima ne opterećujemo, ne možete živjeti u mržnji, no trebalo je kazniti krivce. Želimo da se zna tko je napadao, a tko se branio i da se nađu mrtvi. No isto tako, ne želim da mene kao braniteljicu predstavljaju neki koji se nazivaju braniteljima i time si navlače materijalnu korist', rekla je Semenić Rutko.

Naglasila je da država treba od Vukovaraca prestati stvarati socijalu, već ljudima treba omogućiti da rade i educirati ih da sami stvaraju radna mjesta.

Priznaje da se o ulozi žena u ratnom Vukovaru malo zna. 'Žene su se, zahvaljujući svojim ulogama majke i žene, morale brinuti o svim tim jadnim i ranjenim muškarcima i iznijele su puno. I sada su spremne puno raditi', smatra Semenić Rutko, koja je svojedobno bila predsjednica Udruge braniteljica Vukovarsko-srijemske županije, a danas je zadužena za vukovarski ogranak udruge.

'Pomažemo svima kojima je potrebno, družimo se i međusobno si pomažemo, tješimo se… Mi se nismo borili da bismo cijelo vrijeme plakali i kukali. Zadatak naše generacije nije da stvaramo privid nesretnika koji plaču po cijele dane. Moramo se izvući iz crnila u kojem se stvara krizna situacija jer krizne situacije u Vukovaru nema', zaključila je.