Ne može se ustvrditi da se historiografija nije bavila Adolfom Hitlerom, između ostaloga kroz monumentalne biografije njemačkog povjesničara Joachima Festa iz 1973. i njegova britanskog kolege Iana Kershawa iz 1998, no svaka nova knjiga koja obrađuje život nacističkog vođe i dalje izaziva pažnju javnosti. Iznimka nije ni nova Hitlerova biografija čiji je autor povjesničar i urednik u tjedniku Die ZeitVolker Ullrich, autor više knjiga povijesne tematike, od Napoleonove biografije do kronike Njemačkog Carstva od 1871. do kraja Prvog svjetskog rata.

Ullrich se u knjizi 'Adolf Hitler. Die Jahre des Aufstiegs 1989-1939.' bavi Hitlerovim životom od rođenja u austrijskoj provinciji do izazivanja Drugog svjetskog rata, ističući u razgovorima za medije kako ga je naročito zanimao Hitler kao osoba, te svoju obimnu knjigu vidi kao komplementarnu još većoj Kershawovoj, u kojoj se Britanac bavio društvenim strukturama koje su omogućile Hitlerov uspon i vladavinu. U intervjuu za Der Spiegel Ullrich ističe da 'nikad nećemo moći razumjeti ono što se događalo između 1933. i 1945. ako poričemo da je Hitler imao i ljudske osobine', te 'ignoriramo njegove privlačne kvalitete', jer 'sve dok ga gledamo kao čudovište, Hitlerov će magnetizam ostati nerazjašnjen'.

Zato je jedno od ključnih poglavlja knjige, kako i sam autor ističe, ono naslovljeno 'Hitler kao osoba'. Ullrich kaže da je Hitler bio 'fantastičan glumac', te da su 'bile rijetke situacije u kojima je bio posve iskren', da je 'mogao biti iznimno ljubazan prema onima koje je prezirao', ali i 'hladan prema najbližima'. Ullrich ističe i da je Hitler bio izuzetno šarmantan kad je to htio, čega je najbolji primjer činjenica da je u roku od mjesec dana uspio navesti ostarjelog predsjednika Njemačke Paula von Hindenburga da uvažava svaki njegov savjet, iako ga je prethodno omalovažavao kao 'češkog kaplara'. Uostalom, Goebbels je više puta u svojim dnevnicima zaključio da Hitler zna odlično slušati ljude, kaže povjesničar Ullrich. Kada je pak riječ o poznatim Hitlerovim ispadima bijesa, Ullrich ih smatra namjerno karikiranima i promišljenima, 'sredstvom da se postigne politički cilj kada nije bilo dovoljno samo razgovarati'. Inače se nacistički diktator isticao vatrenim govorima, za koje Ullrich napominje da su bili pažljivo isplanirani, ali je osobno imao 'smiren, topao glas', koji se ne može čuti na većini službenih snimki Hitlerovih javnih nastupa.

Iako Ullrichova knjiga sigurno neće donijeti revolucionarna otkrića o nacističkom vođi, vrijedi se podsjetiti i da je Hitler bio 'strastveni čitatelj', kako kaže povjesničar: 'Hitler je vrlo brzo čitao, ali i selektivno. Čitao je samo knjige koje su odgovarale njegovom svjetonazoru i koje su mogle biti od pomoći u političkoj karijeri.' Osim toga, Hitler je mnogo čitao o arhitekturi, što je bila njegova velika strast i hobi, a i 'njegova strast prema umjetnosti je bila iznimna', pa je svoj dopust s ratišta tijekom Prvog svjetskog rata iskoristio za obilazak berlinskih muzeja.

U svakom slučaju, ne čudi što je Frankfurter Allgemeine Zeitung svoju većinom pozitivnu kritiku Ullrichove biografije Hitlera naslovio 'Čudovište je došlo iz sredine društva', s obzirom da je antisemitizam – koji je bio srž nacističke ideologije – bio dio mainstreama tadašnjeg njemačkog javnog diskursa. Ullrich zato podsjeća da je većina Nijemaca vjerojatno bila zgrožena nacističkim pogromom Židova tijekom Kristalne noći 9. studenoga 1938, pa su mnogi tada ponavljali da 'Führer to ne bi dozvolio da je znao'. Naravno, baš je Hitler naredio Kristalnu noć, kao što je kasnije naredio i potpuno istrebljenje Židova iz Europe.