Život u Srbiji nosi razna iznenađenja. Eto, recimo, prije nekoliko dana iznenada je Belgija izručila Srbiji stanovitog Veselina Veska Vukotića, čovjeka kojega su svi – osim pravosuđa – već bili zaboravili. Da Belgijancima nije bilo stalo da ga se riješe, možda ga nitko ne bi ni zatražio. Naime, Vesko je kod njih odležao dvije godine za sudjelovanje u ubojstvu kosovskog političkog emigranta Envera Hadriua, u veljači 1990, kad se to radilo, pa je nakon toga uredno protjeran u zemlju državljanstva. Za te detalje oko Hadriua možete pitati Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića, oni sve znaju: to je tada radila Državna sigurnost Saveznog SUP-a.

Nas ovdje zanima nešto drugo. Srbija, naime, ima važeću tjeralicu za Veskom Vukotićem zbog kaznenog djela ubojstva s umišljajem iz ožujka 1990. godine. Traži ga i Crna Gora, zbog ubojstva stanovitog Duška Boškovića, pomorca iz Kotora. Problem je u tome što je tjeralica za Veskom u Srbiji bila aktivirana tek 2001, nakon smjene i uhićenja Radomira Markovića, Miloševićevog šefa Službe državne sigurnosti. Dotle je Vesko živio sretno i zadovoljno – jer je bio plaćeni ubojica tajne policije i povjerljiva osoba obitelji Milošević. Dapače, držao je čuveni kasino Rojal u Novome Sadu, gdje se sakupljao gremij Miloševićevog nenarodnog režima, njegovih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika.

Ali idemo od početka. Prvo je u Bruxellesu ustrijeljen Enver Hadriu s više dobro grupiranih hitaca u glavu, 26. veljače 1990. Onda je 20. ožujka u beogradskom fancy klubu Nana na Senjaku (to je kao Tuškanac u Zagrebu) ubijen stanoviti Andrija Lakonić. To je ubojstvo za Srbiju od iznimnog simboličkog i psihološkog značaja: bilo je prvo u dugoj (par stotina slučajeva) seriji ubojstava s političko-obavještajnom pozadinom. Ta je serija trajala sve do ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, trinaest godina kasnije, a iza toga stoji zmija koja je imala – a možda još ima – samo jednu glavu.

Ubojstvo je bilo vješto izrežirani incident: riječ po riječ došlo se do pištolja (jedan Walther PPK i jedan džepni revolver American Arms, kal. .22 LR) i Andrija Lakonić, mlad i nervozan momak, ostao je na podu, temeljito mrtav. Nazočne su bile tri ključne osobe: Darko Ašanin, Vesko Vukotić i Miroslav Biža Bižić, tada inspektor u GSUP-u Beograd. Pri pretrazi stana pokojnikovog pronađeno je nekoliko 'onih' pasoša: ista fotografija, ali različita imena, svi sasma ispravni i legalni. Za ubojstvo bio je uhićen i kasnije optužen Darko Ašanin, poznati crnogorski gangster, Bižić je smijenjen i najuren iz policije, Vesko je sutradan nestao.

Suđenje u rujnu 1990. godine bilo je nadasve neugodno: pokazalo se da je Ašanin nevin, pa je oslobođen. Ubijen je 1998. iz automatske puške na terasi svoje kavane usred Dedinja (počinitelj nepoznat), prije njega, 1996, ubijen je usred bijela dana i Bižić (strojnica s prigušivačem, počinitelj nepoznat). Vesko je ostao nedirnut, mada sve vrijeme dostupan pravdi. Ukratko: Lakonić je stradao zato što je počeo previše pričati o svojim zaslugama u borbi protiv JNE (Jugoslavenska neprijateljska emigracija, pitajte starijeg Perkovića), a bio je i sklon psihotropnim supstancama, je li; dakle osoba nepouzdana i sve rizičnija. Namješten mu je bio taj incident u kojemu je Vesko pucao, a Ašanin preuzeo krivicu i bio uredno namiren raznim privilegijama za tih šest mjeseci pritvora. Držao je kockarnice, trgovao narkoticima i bio poslovni čovjek – dok mu nije istekao rok trajanja 1998. godine.

Imala je ta priča i svoju političku pozadinu, koja je ovdje ključna: trebalo je kompromitirati tadašnji Savezni SUP, da bi ga se šaptom preuzelo razbojničkim upadom u listopadu 1992. Trebalo je također kompromitirati beogradsku policiju koja je sa saveznom imala odličnu suradnju tako što im je nalazila lokalne gangstere koji će za njih po inozemstvu ubijati emigrante, a pritom i nije bila nešto sklona Miloševiću.

Vesko Vukotić skrivao se nakon prevrata 2000. godine po Francuskoj – koliko se za sada zna. Francuska policija ga je, na osnovi podataka srbijanskih kolega, digla u veljači 2006. i izručila Belgiji. Uhvaćen je s lažnom hrvatskom putovnicom čiji se broj za samo jednu, zadnju znamenku razlikovao od broja lažne putovnice generala Ante Gotovine, tvrde policajci, ali to je druga priča – za hrvatske vlasti, kao i tolike druge putovnice u posjedu krivih ljudi poput Legije Ulemeka, naprimjer.

E, sad: osamnaest godina kasnije treba Vesku Vukotiću suditi za ubojstvo Andrije Lakonića. Pravda je spora, slažemo se. Ali: je li i dostižna? Nije riječ o ratnom zločinu, krimenu gnjusnom i simbolički važnom, za čije se dokazivanje i kažnjavanje ne štede resursi. Ovo je samo još jedno podlo umorstvo u režiji Službe, unutar nje, pače: 'puče puška, pade prazna glava', rekao bi Krleža. Sada će se, osamnaest godina kasnije, srbijansko pravosuđe morati pozabaviti tim ubojstvom, s punom pažnjom upravo zbog njegovog simboličkog značaja za Srbiju. Ako to rasvijetlimo, ostalo bi nekako trebalo uslijediti... Ali: dva su bitna svjedoka mrtva ('puče puška...'); tko zna što je s materijalnim dokazima i ostalim svjedocima. Lako je sa zločinima rasvijetljenima odmah: evo su Đinđićevi ubojice na Vrhovnom sudu pravomoćno dobili po 40 godina, 26. prosinca. O razvoju slučaja Veska Vukotića izvještavat ćemo s pažnjom.