Nekad se malo pogubim u kalendaru, pobrkaju mi se dani, spadnu kao magneti s premrežene pločice koja sa strane ima zabilježeno PUSČPSN i vrijedi za svaki mjesec svake godine ako posložite dane kako treba. Kad mi tako prezent iscuri kroz prste, osupnu me još uvijek blještavi plakati za događanja koja su poodavno prošla (a ja nisam ni znala da se spremaju), ali tjedna nabavka redovito opet posloži prioritete i percepciju i ekspresno me lansira u stvarnost. Category management u Sparu nedvosmisleno utvrđuje redoslijed: poslije dana sunca i mora idu dani kestenja (i šlaga i čokoladnih mrvica, sniženo 20 posto), potom dani svijeća i plastičnog cvijeća pa dani vina. Boce i fine čaše još se pravo ni pospremile nisu, kad evo ti dana čokoladnih figurica koje su u osnovi sve jednake, ali oblače ih svaki tjedan drukčije. Jestivi sveci i svetice veoma se brzo preobraze u same šljašteće ukrase i svoje replike od štrasa i ni snašao se nisi, već su tu dani snijega. A prije negoli nabacimo krinke, moramo odati počast danima srca.

Globalni vlakić kontinuiteta

Bilo je to kasnih devedesetih kad smo probudili sveca zaštitnika od padavice, glavobolje i raznih živčanih bolesti, izgurali ga iz udobnog sna, tutnuli mu u jednu ruku čokoladu, a u drugu ružu, imperativno crvenu, i poslali ga da proganja sve zaljubljene ovoga svijeta i lupa ih svojim novostečenim atributima. I ne mora to odmah značiti da smo mi, eto, takvi, inertni, pa nekritički preuzimamo sve najljigavije od zapada i istoka što čami sniženo na svjetskom tržištu roba i usluga. Samo smo se uhvatili u globalni vlakić kontinuiteta neprekinutog od prapočetaka do danas, a u njemu, i nije neko iznenađenje, sveci idu pod ruku s poganima. Da nije tih mističnih injekcija mnogoboštva i pripadajućih kultova, interes za prakticiranje kršćanskih obreda sigurno bi bio circa 50 posto manji, barem u šik i urbanim sredinama. Na današnji su se dan tako, u ta poganska vremena, momci skidali goli pa ogrnuti životinjskim kožama istrčavali iz špilja u potrazi za djevojkama. U čast rimskog Luperkusa, inačice grčkog Pana, mahali su i nabacivali se svojim pokrivalima, a žene su s razlogom čekale da ih neka od tih letećih koža opauči: ona kojoj se posreći, bit će plodna i poželjna. Nešto slično sveti zaštitnik djece i zaljubljenih odraslih radi i danas, nabacujući se, istina, spomenutim ružama i čokoladama te vrećom punom poklona. A nije sveti Klaus ni Nikolaus.

Samo nek je Dubrovnik

Ove godine pratim razvoj situacije na marketinškom platou od snijega do srca i uočavam sjajnu simetriju, gotovo pa zlatni rez ponude i popratnih joj marketinških aktivnosti; čini mi se da će današnja proslava dana srca proteći u dvostrukom znaku Dubrovnika. Grad Dubrovnik popularna je romantična destinacija po izboru etabliranih naših i stranih medija, ali i zgodna metafora svega onoga što nam savjetuju lifestyle časopisi i portali, veliki i mali, a mi spremno preuzimamo i serviramo kao ready-made, bez prijevoda i prilagodbe ciljanoj osobi. Tako se, recimo, dogodi da preziratelji poezije i patetike dobiju autorski sklepane pjesme i serenade, a praktični i funkcionalni umovi ručno izrađene broševe, umrljane krvlju igli nevičnih prstiju i s izvezenim Volim te. (Pa? Pisalo je u 10 naj darova za žene!) Grad Dubrovnik sve je ono što nas razgaljuje, nervira, a nerijetko i oboje istovremeno.

Osim grada Dubrovnika, tu je i hotel Dubrovnik, lokus na kojem se u veljači 2011. pronatalitetna politika vjenčala s urbanom filozofijom. Moj omiljeni Plavi Soundset radio proglasio je akciju Baby Boom, koja, ako čitate priopćenje na njihovim urbano dizajniranim stranicama, na prvi pogled doista izgleda svježe i gradski. Da nije masovka od sto ljudi u pitanju, mogla bih si predočiti seksigradovski štih, cvijeće i svijeće kao uvod u urbano nabacivanje kožama. Ali ovako me malo previše zbunjuje i oči bode taj diskretni križić oko vrata djevojke iz najave, a kad se odmaknem od osvježenih donantobakovićevskih konotacija, moj vizualni um crta pomalo kinki scenarij darvinistički intoniranog realityja.

Ako se Plavi radio obveže da će biti sponzor prve godine djeci začetoj u toj romantičnoj noći, ima tu dosta zakulisnih tehnikalija nužnih za uspjeh akcije. Hoće li tih pedeset parova morati potpisati neki ugovor prije romantičnog provoda? Hoće li se oni koji ne uspiju pokazati neki opipljiv rezultat osjećati kao totalni luzeri u igri 'tko napravi dijete, njegova nagrada'?

Ja imam jedan veliki ideološki i niz manjih praktičnih problema s tom inicijativom, ali sve je to valjda kako si objasnite. I u današnje recesijsko vrijeme, 365 dana financijskog mira nije za odbaciti. Obući ćete djetetu par puta plavu trenirkicu s logom Soundseta (plavo, neovisno o spolu, eto jedan plus!), i slikati se za Story, što je također legitiman način da se obilježi dan zaštitnika djece i zaljubljenih. Ali samo ako ste dovoljno fit da opstanete. Hoću reći, pobijedite u nagradnoj igri.

Tabu na V

A ako ni inače, a posebno danas, niste fan crvenog cvijeća i srcolikih jastučića i balona, a drag vam je iščašeni odmak od mainstreama, proslavite V-dan ili Dan vagine. Smrknuli ste se ili štrecnuli, u najmanju ruku? Ima pravo Eve Ensler, vagina je izlaz u život, a od te riječi zaziremo više nego od smrti. Vanilija zvuči višestruko grlenije, mekše i nadasve benignije, a također dolazi od latinske riječi za vaginu, navodno zbog sličnosti sa ženskim genitalijama. Ja baš ne vidim sličnost vanilijine mahune i vagine, ali ima ih svakakvih. I mahuna i vagina. Za prve vam ne znam preporučiti dodatnu literaturu, a za druge, kao i za nastavak (i zaključak) ove naše priče nema bolje od crveno ukoričenih Vagininih monologa. Nastali su davne 1996. i veoma se brzo iz podrumskog birca na Manhattanu proširili u svijet, a autorica, dramatičarka i aktivistica, zaslužna je za pokret koji je iz njih niknuo i ubrzo planuo svijetom. 'Monolozi' su zbirka ispovijesti u prvom licu, crtice srama utemeljene i neutemeljene krivnje koju žene osjećaju kad je u pitanju njihovo tijelo i seksualnost, a inicijativa V-dana, koji se obilježava 14. veljače, dobila je razmjere svjetske kampanje protiv nasilja nad ženama. Dan je to kad se osvješćuje javnost, kad se čitaju i izvode Ensleričini tekstovi, prikuplja novac te slavi sva metaforika i fizika dana svetog zaštitnika bolesnih i zaljubljenih, dana pobjede i dana vagine.

Možda se smatrate osviještenima i držite da je borba pasé, jer borimo se protiv onoga 'čega danas, na svu sreću, više nema', jer tu je Ustav koji jamči ravnopravnost muških i ženskih ljudi, ali stvarnost izgleda drukčije. Statistike kažu kako je svaka treća žena na svijetu silovana ili pretučena, a u zemljama trećeg svijeta, koje su naglašeno zahvaćene inicijativom V-dana, i danas se prakticira genitalna mutilacija: rezanje klitorisa nožem, britvom ili staklom zabilježeno je u čak 28 svjetskih zemalja. Ako vam je ovo zadnje geografski i mentalno predaleko, u nama bliskijem kulturnom krugu i u našoj zemlji konkretno, nasilje nad ženama daleko je veći problem nego što se misli.

Najveći broj zlostavljanih žena trpi maltretiranje upravo u privatnosti doma, koji im je ujedno i najveći izvor sreće i ljubavi, i o toj se dvojnosti srame progovoriti. Eve Ensler želi iz praznika na V izbaciti romantiku i skrenuti pozornost na seksualno zlostavljanje žena, što je hvalevrijedna i opipljiva inicijativa, ali širenje definicije ljubavi na poštovanje i toleranciju te prebacivanje fokusa s tijela na um i duh. I dalje to smijete reći i srcem, ali ne nužno čokoladnim. Samo počnite čim prije, jer već od sutra u Spar stižu maske i imperativ će biti imati barem jednu od njih.