Ipak, priča o prepoznavanju i novom vrednovanju pastirske tradicije na Sjevernom Velebitu nije od jučer. Kuhala se tamo još od 2010. godine, svojedobno je izazvala propitkivanja i polemike, a od ovoga lipnja službeno je i promovirana kao ponuda koja u sebi spaja tradiciju, modernu ekologiju i robinzonski turizam. Riječ je o obnovi 10 pastirskih stanova na Lubenovcu (četiri stana) i Alanu (6).

Projekt je vrijedan više od šest milijuna kuna, od čega je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode posredstvom Projekta integracije u EU Natura 2000 s 4,4 milijuna kuna financiralo, a Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost s gotovo dva milijuna kuna opremio je stanove, platio postavljanje signalizacije te izradu interpretacije i edukacije.

Kakvi su to velebitski pastiri?

Kako njihov težak život i boravak u surovim velebitskim uvjetima, odakle se nekad gledalo kako što prije i dalje pobjeći, može biti primamljiv turistima? Koliko se moderni stanovi razlikuju od tradicionalnih, s vremenom zapuštenim i svedenim na tlocrt? I kako se to nekad živjelo na Velebitu?

‘Lubenovac je krška udolina smještena u južnom dijelu Nacionalnog parka, a na njemu se nalaze ostaci oko 50 stanova koji su se u prošlosti upotrebljavali kao ljetni smještaj pastira i njihovih obitelji. Alan je lokalitet u južnom dijelu Parka, u kojem se također nalaze brojni ostaci pastirskih stanova’, objašnjava mi osnovne koordinate u velebitskom prostoru Svjetlana Lupret Obradović, voditeljica u NP-u s podužim popisom dužnosti. Zadužena je za zaštitu, održavanje, očuvanje, promicanje i korištenje resursa, što će reći da joj na Sjevernom Velebitu malo toga može promaći na zemlji, u vodi i u zraku...

Do pastirskih se stanova dolazi iz Krasna, vozeći se šumskom zavojitom cestom prema Štirovači. Do Lubenovca ima nekih 45 minuta, a do Alana oko sat vremena vožnje. Oni koji žele noćiti u obnovljenim pastirskim stanovima trebaju se najaviti upravi Parka te će dobiti sve potrebne upute o tome kako se pripremiti za boravak u planini.

‘Nije to baš samo formalnost. Sve su to korisne upute prilagodbe na za modernog čovjeka skromne, neuobičajene uvjete i aktivnosti, poput loženja vatre, izvlačenja vode iz cisterne, pranja suđa u kanti, odlaska na poljski WC i slično', objašnjava Svjetlana. Do stanova se može doći i s Jadranske magistrale dižući se planinskom panoramskom cestom od Jablanca ili s ličke strane, iz pravca Gospića.

Sjećanje na stara vremena

Svjetlana kaže kako su stanovnici velebitskog primorja od najstarijih vremena bili upućeni na prostor planine na kojem su živjeli u razdobljima bez snijega jer Podgorje (kako se naziva obala ispod Velebita) nije bilo izdašno za preživljavanje.

‘Čim bi snijeg počeo kopnjeti, iz Podgorja je kretala velika seoba prema surovoj, ali i darežljivoj planini. Slično su činili i stanovnici s druge, kontinentalne strane Velebita. Ipak, u prostoru je ličkog zaleđa Velebita bilo više obradivih površina, pašnjaka i vode. Međutim, život stanovnika primorske (podgorske) i ličke padine Velebita nije bio moguć bez njihove međusobne razmjene. Planina ih nije razdvajala, već spajala i upućivala jedne na druge, a to se intenziviralo početkom 18. stoljeća, kad je na tom prostoru nestala neposredna turska opasnost i kad se počinju ubrzano graditi prometnice koje su prelazile velebitske prijevoje i povezivale primorske padine Velebita sa zaleđem’, iznosi Svjetlana.

'Taj proplamsaj civilizacije, međutim, nije u bitnom mijenjao stoljetne navike života u planini - tamo su se dani mijenjali u ritmovima prirode. Gradili su se i održavali planinski stanovi, kosile livade košanice, napasala stoka, obrađivao komadić obradive zemlje… Po Velebitu su se Prigorci i selili; ako su iznad njihovih zimskih staništa bili podovi ili podi (zaravni na otprilike 800-900 metara nadmorske visine), mogli su se ranije seliti i dulje ostajati. Na nekim su podovima bila moguća i stalna naselja. Ujesen, s prvim mrazovima i snijegom, počinju pripreme za silazak u primorska naselja (koja najčešće nisu bila uz samu obalu, već položena uz putove prema planini). S planine se nosi sve što se skupilo tijekom kasnog proljeća, ljeta i jeseni (sijeno, urod iz vrtova i njiva, med itd.). Tijekom zimskog razdoblja već počinju pripreme za povratak u planinu. Čim snijeg počinje kopnjeti, slijede selidba i povratak planini. Odlazak je bio praćen i posebnim obredima kojima su se pokušavali obraniti od bolesti stoke i ljudi, nerodne godine, dugog snježnog razdoblja i slično. O tom dobrom početku selidbe ovisio im je i opstanak na planini. Danas, promatrano iz perspektive urbane ugodnosti i tehnoloških pomagala, ovaj nam se način života čini surov i težak. Međutim, tadašnjim stanovnicima Velebita to je bio jedini način opstanka. I za to su bili dobro opremljeni snagom, znanjem i izdržljivošću’, tako život na Velebitu opisuje Boris Olujić, povjesničar i stručnjak za povijest okoliša.

Traže li moderni turisti upravo takve odlike i žele ih probuditi u sebi?

‘Tijekom vremena mijenjaju se dimenzije pastirskih stanova, tehnike gradnje, tehnologija obrade kamena, kovina i drveta. Gotovo u svakom dolcu, dulibi ili dulibici možemo proći pokraj ruševina kamenih stanova za ljude i stoku, šterni, kamenica, lokava za napajanje stoke, terasa s vrtovima i malim njivama. Do njih se dolazi često vrlo kvalitetno građenim stazama ili putovima. Svaka je nova generacija velebitskih žitelja dodavala nešto novo, a opet je u svojoj biti sve ostalo isto. Tim tragovima čovjeka u Velebitu treba posvećivati veliku pažnju, treba ih čuvati, istraživati, ali i pronaći im novi smisao u današnjici’, kaže Svjetlana.

'Obnovom pastirskih stanova stvorit će se preduvjeti za povratak tradicionalnog stočarstva kao neophodne upravljačke mjere namijenjene očuvanju biološke raznolikosti. Na Alanu objekti će služiti za smještaj nadzornika čuvara prirode, znanstvenika i suradnika, a od sredine lipnja i za smještaj posjetitelja. No povratak pastira omogućit će posjetiteljima da se, boravkom na prostoru i u obnovljenim pastirskim stanovima, upoznaju s tradicionalnim načinom života i spoznaju koliko je takav način života bio u potpunom suglasju s prirodom i koliko se zapravo temeljio na principima održivosti', kaže Mirjana Javor, ravnateljica NP-a Sjeverni Velebit

No u Parku nisu samo zastali na ‘pastirskim radionicama’, nego su se poslužili i suvremenim edukativnim i interpretacijskim pristupom koji potpisuju Muze, hrvatska u zemlji i inozemstvu nagrađivana tvrtka za prezentaciju kulturološke i prirodne baštine.

Tako je najveći objekt na Alanu uređen kao Edukacijsko-interpretacijski centar pod nazivom Planinska igraonica te sadrži niz interaktivnih izložaka na temu 'Natura vrsta i staništa' Nacionalnog parka (velike zvijeri, duboke jame, biljke kamenjarke) i tradicionalnog načina života pastira. I stanovi su stavljeni u funkciju edukacije i interpretacije te se u njima interpretira po jedna vrsta važna za NP Sjeverni Velebit (Kuća stan mrke strizibube, Kuća stan velebitske pijavice, Kuća stan tetrijeba gluhana), kao i dijelovi namještaja koji su se tradicionalno koristili u stanovima.

Moderna interpretacija stogodišnje tradicije usred divljine

Na Lubenovcu je pak uređena kružna poučna staza pod nazivom Pastirska staza, duž koje je postavljeno pet interpretacijskih ploča o prirodnim pojavama ili vrijednostima koje se mogu uočiti na pojedinim mjestima. Smještaj na Lubenovcu namijenjen je onima koji su željni drugačijeg odmora; u planini okruženoj divljom prirodom, tišinom...

‘Boraveći u stanovima, sa svjetlom koje dopire iz luči i vodom iz šterni (bunara), u autentičnom smještaju na lokaciji na kojoj su nekada zaista boravili Podgorci u svojim ljetnim stanovima, posjetitelj ima priliku iskusiti kako se nekada ovdje živjelo, zajedno i u skladu s prirodom’, kaže Svjetlana.

‘Obnova stanova ne može se shvatiti kao vraćanje vremena. Nije moguće nanovo stvoriti način života koji više ne postoji u obliku u kakvom je bio prije 50-100 godina. Ali obnovom stanova i njihovim uređenjem u izvornom stilu, zajedno s jasno i kvalitetno razrađenim programom upravljanja, posjetiteljima će se predstaviti tradicionalni način života pastira kao dijela naše baštine i uključiti lokalne ljude te ih činiti ponosnima u prisjećanju na način života njihovih djedova’, kaže Mirna Draženović iz Muza, koje je sudjelovala u pripremi edukacijskog centra.

‘Želja nam je uključiti i lokalno stanovništvo koje živi u okolici Parka, no tih je ljudi nažalost sve manje. Ipak, nadamo se da će aktivnosti Parka potaknuti potražnju i za dodatnim smještajem u njegovoj okolici i razvoj aktivnosti poput proizvodnje domaćih proizvoda (med, sir…), organiziranja izleta, iznajmljivanja bicikala i slično te da će ljudi naći interes i aktivno se uključiti u kreiranje takve ponude za posjetitelje’, ističe Svjetlana.

Osim obnove pastirskih stanova, u NP-u Sjeverni Velebit u tijeku je realizacija još jednog projekta - izgradnja Kuće Velebita, posjetiteljskog centra u Krasnu, vrijedna 30 milijuna kuna, a financira se s 95 posto sredstava iz Unijinih fondova.

U tom smislu onaj povik Bijelog dugmeta – idemo u planine – mogao bi sljedećih godina ponovo postati hit.

Čini se, i vila Velebita mogla bi biti zadovoljna.

SaveSave