Velik stres i zdravstveni problemi nisu u opisu posla medicinskih sestara, ali to je ono što slijedi nakon nebrojenih prekovremenih sati i neprospavanih noći.

Na pitanje kakvo je njihovo radno vrijeme medicinske sestre na Odjelu za opekline odgovaraju da u praksi ono zapravo ne postoji. Nagomilane prekovremene sate počele su doživljavati kao normalno radno vrijeme jer smjene su svakakve, doslovno bez 'petka i svetka', i ako ih pitate što za njih znači blagdan, teško će vam odgovoriti na to pitanje - kako govori medicinska sestra Marija Bobinec, jedva može svojoj djeci objasniti zašto neće biti s njima na Božić te dodaje kako je znala što je očekuje i bila je spremna na to, ali ipak traži odgovarajuće uvjete rada i plaću.

Glavna medicinska sestra Odjela za opekline Valentina Štrbac dodaje kako se od njih puno očekuje te moraju znati sve. 'Po europskim standardima točno je određeno tko što radi, a mi ovdje radimo sve i moramo znati sve.' Tako objašnjava da moraju obavljati sve od intenzivne njege do hemodijalize u liječenju bolesnika sa zatajenjem bubrega, dok njezina prijateljica koja je otišla Njemačku radi samo ono za što se opredijelila.

Iako to zaboravljamo, i one su od krvi i mesa - osim fizičkog napora, medicinske sestre su psihički i emocionalno opterećene. 'Koliko god se trudile, teško je ne povezati se s pacijentima koji su dugo na odjelu. Također, teško je kada ne znamo hoće li preživjeti, pa se prisjećamo prijašnjih situacija i pacijenata u sličnim i istim situacijama koji su preživjeli i tako se tješimo', govore Štrbac i Bobinec, dodajući kako je to zapravo najteži dio njihova posla.

One na neki način moraju biti i podrška i utočište bolesnicima, pa je upravo to razlog zašto se od medicinskih sestara očekuje da znaju i komunicirati s pacijentima i s njihovim obiteljima kako bi im ulile povjerenje da su u sigurnim rukama jer se za pacijenta može promijeniti cijeli život, objašnjava Štrbac dok stojimo ispred sobe u kojoj sestre premataju osobu kojoj je izgorjela kuća.

A kako preživljavaju prekovremene sate i ostaju budne tijekom noćnih smjena? Otkrile su nam da svatko ima neki recept, ali uglavnom je to puno kave, doduše hladne, popijene na brzinu u tri ujutro, ali pomaže, govori Štrbac i kroz smijeh dodaje kako su to trenuci kada pojedu što god stignu, čak i ono što inače ne vole, samo da zaborave na glad.

Protiv stresa bore se međusobnim jadanjem i podrškom jer, kako objašnjavaju, razgovor im pomaže da otvore dušu i izbace sve što ih muči, iako zna biti dana da ne uspiju popričati i popiti kavu jer je pauza u njihovom slučaju - privilegija.

Glavna medicinska sestra Klinike za traumatologiju Katarina Dugina također navodi dobre međuljudske odnose te razumijevanje i toleranciju. I to je ono što pokušava održavati - prijateljski, pomalo obiteljski odnos jer je posao sam po sebi dovoljno stresan, pa im puno znači kada imaju međusobnu podršku.

Privatni i poslovni život teško usklađuju, ali imaju potporu i razumijevanje svojih obitelji, što im puno znači pa im je lakše izdržati dežurstva i prekovremeni rad, objašnjavaju medicinske sestre Štrbac i Bobinec. Neke sestre dovedu djecu na posao kako bi im pokazale gdje i što rade, dodaje Dugina. 'Djeci treba objasniti da se moramo brinuti za bolesnike i naučiti ih voljeti. Tako je moj sin odlučio studirati fizioterapiju.'

Osim borbe s bolestima pacijenata, i osobno se suočavaju sa zdravstvenim problemima, pa su nam medicinske sestre tako otkrile da imaju problema s kralježnicom i štitnjačom, zbog čega sve više njih odlazi na bolovanje, i to onih mladih, koje rade tek nekoliko godina.

Kad smo ih pitali kako se uspiju organizirati ako ih nema dovoljno, odgovor je bio vrlo kratak i neobičan, a to je - improvizacija. Iako je improvizacija više glumačka karakteristika te nije u opisu njihovog posla medicinske sestre, odlično su usvojile ovu vještinu. Moglo bi se reći da je ona njihovo tajno oružje.

'Improviziramo i snalazimo se kako znamo jer je pacijent na prvom mjestu, a to onda znači puno prekovremenog posla i dežurstava', objašnjava Štrbac.

Upravo je ovo odjel na kojem ne bi smjelo nedostajati radne snage jer većina pacijenata zahtijeva brigu 24 sata, kako navodi glavna medicinska sestra Klinike Dugina, a jedna sestra po pacijentu nije dovoljna.

'Imamo organizacijski problem zdravstvene njege i brige za bolesnike, posebice u uvjetima koji su na ovom odjelu u trenutku kada imamo osam bolesnika u četvrtoj kategoriji po zahtjevnosti, odnosno najtežoj kategoriji', objašnjava te dodaje kako nije isto kada je u pitanju primjerice posjekotina prsta i kada su u pitanju opekline jer onda jedan pacijent zahtijeva brigu najmanje četiri medicinske sestre.

U to smo se i sami imali priliku uvjeriti dok su četiri medicinske sestre previjale pacijenta sa 60 posto opeklina na tijelu, a kako nam govori glavna medicinska sestra Štrbac, previjanje traje sat i pol, no potraje i više ako to rade samo dvije ili tri medicinske sestre.

Osim pacijenata koji se nalaze u bolnici, kao ovaj koji je na odjelu mjesec dana te će ostati još nekoliko mjeseci, dolaze na preglede i previjanja oni koji su pušteni na kućnu njegu te novi, pa su, kako navode Štrbac i Dugina, organizacija i improvizacija izrazito važne, pogotovo sada, kada su unutar dva mjeseca otišle tri sestre, što je velika brojka u odnosu na 19 koje ondje rade, ističe Dugina.

Isto tako je teško planirati jer je svaki dan drugačiji.

'Svaki je dan različit na svoj način, dinamično je i ne znate što će se dogoditi - tek dio posla može se organizirati', objašnjava.

Kada smo ih pitali razmišljaju li i one o odlasku, glavna sestra Klinike Dugina rekla je kako u svojih 40 godina radnog staža nikada nije razmišljala o tome da ode, dok mlađe sestre ne razmišljaju tako, pa nam je Štrbac priznala kako bi bila ozbiljan kandidat da nisu u pitanju privatni razlozi. Isto je potvrdila i Bobinec. Kaže da bi otišla, ali ne može zbog male djece i obitelji.

Osim bolje plaće, razlozi odlaska su teški uvjeti rada u Hrvatskoj, pa odlaze raditi tamo gdje je lakše, objašnjava Dugina, kao što je primarno zdravstvo i patronaža, što potvrđuje i specijalist opće kirurgije i šef Odjela za opekline Hrvoje Tomičić govoreći da medicinske sestre dođu na dva mjeseca pa odustanu i traže nešto lakše.

Unatoč svemu, ono što ih i dalje drži to je što mogu pomoći ljudima jer je to razlog zašto su i odabrale ovaj posao. 'Najljepši trenuci našeg posla svakako su kad nakon nekoliko mjeseci vidite pacijenta da odlazi na nogama', naglašava Valentina Štrbac, a Katarina Dugina dodaje da je zadovoljan bolesnik jednako zadovoljna sestra.